Jednom davno postojala je medvjeđa šuma. Kao što i samo ime govori, tamo su živjeli samo medvjedi. I mali i veliki. Živjeli su tamo u velikim obiteljima i sve radili zajednički: skupljali zalihe hrane, pripremali se za zimski san i pomagali jedni drugima u izgradnji jazbina. A kad bi stiglo proljeće, priređivali su razne utrke i natjecanja kako bi se zabavili i istegnuli mišiće nakon dugog zimskog odmora.
Ni te godine nije bilo drugačije. Čim su se probudili iz sna, protegnuli se i protrljali oči, počeli su smišljati kakve će utrke organizirati. Nakon kraće rasprave odlučili su se da će ovog proljeća biti staza s preprekama. Trebalo je trčati od prvog stabla u šumi, oko špilje, zatim obići medvjeđu stijenu, provući se ispod srušenih grana i vratiti se natrag do početka. Svi su bili zadovoljni što su se tako brzo dogovorili. Natjecatelji su imali dovoljno vremena za pripremu: trebalo je trenirati, skupiti snagu i energiju.
Tako su svi medvjedi počeli tražiti najbolju hranu u šumi. Jedan je jeo šumsko voće, drugi je tražio skrivene gljive i korijenje. No među njima bio je i jedan koji je imao svoju posebnu metodu – pretraživao je kante za smeće i skupljao sve nezdrave ostatke: komadiće kolača i keksića i druge otpatke. Sve bi to sakupio, sjeo pod drvo i neumorno jeo.
U blizini je trenirao Crni medvjed. Trčao je sve brže i brže, pripremajući se za utrku. Kad je ugledao svog prijatelja kako sjedi i guta slatkiše, zastao je i rekao: “Što to radiš? Nikako nećeš moći završiti stazu s preprekama. Želudac će te boljeti. To je nezdravo!”
“Možda nezdravo, ali jako slatko. I vrijedi,” odgovorio je Pohlepni medvjed, oblizujući se.
Crni medvjed samo je odmahnuo glavom i rekao: “Upozorio sam te.” – I onda je nastavio trčati.
Nakon nekog vremena došao je veliki dan.. Svi natjecatelji okupili su se na startnoj liniji kod prvog drveta. Crni medvjed i pohlepni medvjed koji je pojeo sve ostatke stajali su jedan pored drugoga. Svi su bili napeti, čekajući znak. Napokon je utrka počela.
Svi su dali sve od sebe: preskakali su češere, provlačili se ispod grana. Ali nakon nekog vremena, nešto se dogodilo. Pohlepni medvjed počeo je usporavati. Uhvatila ga je bol u trbuhu i jedva je disao. Sve one poslastice miješale su se u njegovu želucu i postajale mu teret. Na kraju je morao sjesti kraj stijene, nesposoban nastaviti.
U tom trenutku protrčao je Crni medvjed. Najprije je jurio naprijed, ali ga je obuzeo žal za prijateljem. Vratio se, podigao ga i pridržavao sve do cilja.
Iako je Crni medvjed marljivo trenirao i hranio se zdravo, nije pobijedio u utrci. No osjećao je zadovoljstvo jer nije ostavio svog prijatelja – pomoć prijatelju mu je bila najveća nagrada. A Pohlepni? Bio je zahvalan što ga je Crni spasio i znao je da je samo zahvaljujući njemu stigao do cilja. Od toga dana više nikada nije zaboravio: prejedanje slatkišima donosi samo probleme.
