Sofija je bila slatka djevojčica koja je živjela u selu. Kosa joj je sjala poput sunca, a oči su joj bile smeđe poput kestena. Voljela je nositi cvjetne haljine i obožavala je cvijeće svih vrsta. Zato je svaki dan odlazila na livadu. Divila se njegovim prekrasnim bojama, gledala cvjetove kako se okreću prema suncu i njišu na vjetru. Legla bi u travu, zatvorila oči i udisala mirise koji su se miješali oko nje.
Ali jednoga dana, nešto neobično dogodilo se na livadi. Bilo je kasno poslijepodne, a Sofija je još uvijek ležala u travi. Upravo se htjela vratiti kući kad je iznenada čula glazbu – kao da netko u blizini svira violinu. Nikada prije nije čula tako lijepu melodiju! Pažljivo je slušala i osvrnula se da vidi tko bi mogao svirati. Nakon nekog vremena primijetila je nekoliko cvrčaka i bubamara u travi kako drže male violine. Oči su im bile zatvorene i smiješili su se i njihali u ritmu. Sofija je samo zurila u nevjerici.
U tom trenutku leptiri su doletjeli do nje. Kružili su joj oko glave i šaptali: “Nemoj stojati tu, sjedni. Polako, da ih ne uplašiš. Sad ćeš tek vidjeti nešto posebno. Pogledaj.” Iako Sofija uopće nije razumjela što se događa, poslušala je leptire. Tiho je sjela u travu i čekala da vidi što će se dogoditi.
Cvijeće oko nje počelo se njihati uz melodiju koju su svirali cvrčci i bubamare. Jedan po jedan, cvjetovi su se otvarali i zatvarali, naginjali se graciozno u svim smjerovima, u savršenom ritmu. Njihove boje svjetlucale su na zalazećem suncu, a miris se širio zrakom. Cvijeće je plesalo. Bilo je to jednostavno prekrasno.
Sofija nije znala kamo prije pogledati. Baš tada leptiri su joj ponovno doletjeli i rekli: “Zar nije čarobno? Danas je na livadi cvjetni bal. Svo cvijeće pleše i pokazuje se. Cvrčci i bubamare čine njihov orkestar, svirajući livadske melodije. Nitko ne zna da se to ovdje događa. Ali cvijeće te voli, Sofija. Vidi te ovdje svaki dan. Zna koliko ga voliš – i da ga nikada ne bereš niti gaziš. Zato se je odlučilo otkriti i plesati za tebe.”
Sofija je dugo promatrala cvjetni bal. Ostala je vrlo tiha i mirna, pazeći da ne uplaši cvijeće. Kad je sve završilo i sunce polako tonulo iza planina, ustala je, mahnula i šapnula: “Hvala ti, moje voljeno cvijeće. Nikada neću zaboraviti što si učinilo za mene. Nitko prije nije tako lijepo plesao za mene!”
Sofija je obećala leptirima da nikada nikome neće reći o balu. Inače bi ljudi došli da ga vide, a zgazili bi livadu. Nije htjela da se to dogodi. Danas je Sofija odrasla – sada je gospođa Sofija. Ali i dalje odlazi na livadu. Još uvijek voli cvijeće i divi se njegovoj ljepoti. A zauzvrat, s vremena na vrijeme, cvijeće joj ponovno pleše u svom tajnom cvjetnom balu.