Bila je noć i snijeg je padao s neba poput perja. Snijeg je lagano sipio s neba poput perja, prekrivajući tlo sve debljim, bijelim pokrivačem. Drveće je bilo posuto snijegom i kuće okićene svjetlima, dok su im krovovi provirivali ispod snježnog pokrivača.
Iza prozora su nam se smiješila prekrasno ukrašena božićna drvca i svjetlucavi ukrasi na prozorima i krovu. Danas je bio dan prije Svetog Nikole. Sveti Nikola ima veliku bijelu bradu i crveno odijelo. Svake godine posjećuje djecu i dobrima stavlja slatkiše u čizmice. Onaj tko nije dobar, u svojoj će čizmici pronaći stari krumpir ili ugljen a ako sljedeće godine bude bolji, sigurno će dobiti i slatkiše, jer Djed Mraz sve vidi. Svako je dijete s oduševljenjem čistilo svoje cipele, koje su zatim izložili na prozoru za Svetog Nikolu.
“Zašto moramo stavljati čiste cipele na prozor?” upitala je Marija znatiželjno dok je čistila čizme, sve prljave od blata i mokre od snijega. Majka se nasmiješila kćeri i odgovorila: „Kad budeš imala čiste čizme, Sveti Nikola će ih vidjeti, pogledati popis da vidi jesi li bila poslušna cijelu godinu, a ako jesi, ubacit će ti slatkiše u čizmicu“, mudro je odgovorila majka. Djevojčica je razmišljala. Bila je poslušna, ali njezina sestra Ana ponekad je bila lukava i neposlušna i često nije radila domaću zadaću niti čistila za svojim igračkama.
„Što će biti s Anom? Već ima spremne cipele na prozorskoj dasci, ali ne sluša. Neće li dobiti slatkiše?“ upita Marija znatiželjno. Njena mala sestra Ana naćulila je uši. “Hoću slatkiše!” doviknula je iz dječje sobe i otrčala do Marije i mame u hodnik, gdje su čistile cipele. Ana je odmah počela pomagati Mariji s čišćenjem cipela i počela je pospremati sve igračke u svojoj sobi, čak je i Marijine uredno slagala na policu. „Znaš, ujak Nikola sve vidi. Možda će ti ipak nešto donijeti, čak i ako ga moraš malo zamoliti,” rekla joj je mama. “Moramo pomoći Ani! Kako možemo uvjeriti Svetog Nikolu da ipak nešto donese Ani, kako ne bi dobila ugljen?” upita Marija znatiželjno.
Mama ih je posjela i naučila ih pjesmicu. Možda će njihova slatka pjesma omekšati Svetog Nikolu, a Ana će ipak dobiti malo slatkiša. Djevojčice su sjele pred očišćene cipele i pjevale iz sveg glasa: Pred prozorom Nikola, s vrećom punom čuda,
reci, dragi Nikola, što to nosiš svuda?
U vreći su darovi, slatkiši i med,
Ovoj će djeci značit cijeli svijet!”**
Ovu su pjesmicu sestre zajedno recitirale u nadi da će ih ujak Nikola ipak čuti. Njihovi prekrasni glasovi odjekivali su ulicom.
Bilo je rano jutro. Marija je nestrpljivo skočila na noge i trčala u dnevnu sobu, gdje su čizme bile složene na prozorskoj dasci. I nećete vjerovati! I Marijina i Anina čizma bile su pune. I ne samo to! Čak su i roditelji pronašli slatkiše u čizmama. “Već je stigao!” Marija je uzviknula, probudivši sestru i roditelje. Ana je nestrpljivo gledala sve slatkiše koje je pronašla u vrećici. Nije ih bilo puno, ali je ipak nešto dobila. Ali u čizmici nije pronašla samo slatkiše. Pronašla je i ugljen, da zna da mora biti bolja i poslušnija. Ujak Nikola joj je poručio da se mora popraviti – inače će iduće godine dobiti samo ugljen.
Tako je Marija podijelila svoje slatkiše s Anom, koja ih nije imala puno. Shvatila je da mora biti poslušnija – poput svoje mlađe sestre. I tako su se složile da će slušati i kad god im se ne bude dalo raditi domaću zadaću ili čistiti, pomoći će jedna drugoj i dati savjete, baš kao što su i sada pomagale jedna drugoj. Sestre se moraju držati zajedno, na kraju krajeva, i možda je upravo njihova sestrinska ljubav omekšala ujaka Nikolu.
