Nekada davno živio je stari kralj koji je vladao kraljevstvom. Imao je prekrasnu kćer, o kojoj se pričalo po cijelom kraljevstvu. Princeza je uživala u svojoj mladosti i ljepoti, pjevajući i igrajući se s prijateljicama u kraljevskom vrtu.
U vrućim ljetnim danima voljela je sama šetati šumom, gdje se pod starom lipom igrala svojom zlatnom loptom. Kraj lipe nalazio se bistri zdenac, u koji se princeza često zagledavala. Voda je bila prekrasno bistra, ali nikada nije mogla vidjeti dno. Kad bi se zasitila gledanja u zdenac i popila hladne vode, uzimala bi svoju zlatnu loptu i bacala ju u zrak, dok bi blistala na suncu. To joj je bila najdraža igra.
Jednoga dana lopta joj isklizne iz ruke, odskoči i s pljuskom nestane u zdencu. Princeza potrči do zdenca i ugleda zlatni odsjaj u vodi, ali on ubrzo isčežne – lopta je tonula sve dublje i dublje. “Možda je zdenac bez dna,” pomisli princeza tužno i brizne u plač.
Tada začu glas iza sebe: “Što ti je, princezo? Plačeš tako žalosno da bi se i kamen sažalio“. Princeza je protrljala je oči i okrenula se. Velika žaba je virila z vode, gledajući princezu i tješeći je: „Ne plači, princezo, ne plači.“ „Jesi li to ti, žabo?“, pitala se princeza. „Ne bih plakala da nisam izgubila svoju zlatnu loptu. Igrala sam se s njom i pala je u zdenac.“ „U zdenac?“, rekla je žaba, „a što ćeš mi dati ako ti donesem tvoju zlatnu loptu?“ „Što god poželiš, draga žabo“, nasmiješila se princeza, „haljine, bisere, drago kamenje…. ili možda moju zlatnu krunu?“
Žaba odgovori: „Ne trebaju mi tvoje haljine, biseri, drago kamenje ni zlatna kruna. Ali ako obećaš da ćeš me voljeti, dopustiti mi da sjedim za tvojim stolom, jedem s tvog tanjura, pijem iz tvoje čaše i spavam u tvom krevetu, tada ću zaroniti u zdenac i donijeti ti zlatnu loptu.“ „Donesi je, molim te“, zavapi princeza, „obećat ću ti sve na svijetu, samo mi donesi moju loptu.“
U sebi, međutim, pomisli: “Kakve li gluposti govori ova žaba! Žabe pripadaju vodi. Nitko nikada nije čuo da žaba jede s tanjura!”
No žabi je princezino obećanje bilo dovoljno. Žaba zaronila i u tren oka izronila sa zlatnom loptom u ustima. Baci je na travu, a princeza radosno zgrabi svoju igračku, pritisne je k srcu i otrči u dvorac – ne osvrnuvši se na žabu. Tužna žaba ostane kraj zdenca.
Sljedećeg dana, princeza je sjedila za kraljevskim stolom s ocem i dvorjanima za stolom i blagovala se najfinijim jelima. Uto se začu pred vratima: tap, tap, tap. Svi se osvrnuše, a princeza problijedi, Na stubama se čula žaba kako zove princezu i moli ju da ispuni svoje obećanje.
Od tada se žaba nije odvajala od princeze. Morale su zajedno jesti i piti. Kabi se dosita najela i napila, htjela je da ju princeza odnese u svoj krevet. Princeza brizne u plač – srce joj se gadilo od pomisli da dodirne hladnu, sluzavu žabu. Princeza legne u krevet, ali umjesto da žabu privine k sebi, zgrabi ju i svom snagom baci o zid: “Sad ćeš me ostaviti na miru, ružna žabo!” Ali na pod ne pade mrtva žaba, već živi mladi princ s prekrasnim očima.
Princ joj ispriča kako ga je začarala zla vještica. Samo princeza koja mu ispuni želju mogla ga je osloboditi iz zdenca. Dugo su razgovarali te noći, sve dok vani ne zasvanu zora.
Utom pred dvorcem zazvecka kočija koju je vuklo osam bijelih konja s perjanicama na glavama. Na stražnjem dijelu stajao je vjerni prinčev sluga Henrik, spreman da ih povede u njegovo kraljevstvo, gdje su živjeli dugo i sretno.
