Nekada davno živjela je ljubazna majka sa svojim sinom. Živjeli su u maloj kući. Život im nije bio naklonjen i često nisu imali dovoljno novca ni za zdjelu tople juhe. Jednoga dana potrošili su posljednju cjepanicu, pa je žena zamolila sina da ode u šumu po drva. Dječak nije oklijevao i odmah je krenuo.
Bacio se na posao marljiv kao pčela, skupljajući svaku suhu grančicu i štapić koji je mogao pronaći sve dok mu se kapljice znoja nisu stvorile na čelu. Ubrzo je na leđima imao ogroman svežanj drva i požurio je kući kako ga majka ne bi dugo čekala.
Putovanje kući činilo se beskonačnim s takvim teretom, a dječakov želudac je krulio od gladi. Odjednom se pred njim pojavila sitna starica s istrošenim, naboranim licem. Snop drva ležao je pred njezinim nogama, a ona je slabim glasom jadikovala što više nema snage nositi ga kući.
„Sine“, rekla mu je, „bi li pomogao jednoj starici?“
Dječak je na trenutak oklijevao: “I ja imam težak teret, a majka me čeka.”
Starica je tužno odgovorila: “Noge su ti mlade i snažne. Ako mi pomogneš, sigurno ćeš se vratiti na vrijeme, a ja ću ti dati nešto da te nagradim za tvoj trud.”
Iako je sumnjao da jadna starica može održati obećanje, sažalio se nad njezinom nemoći. Stavio je svoj svežanj na tlo, uzeo njezin teret na svoja leđa i krenuo prema njezinoj kući. Putovanje je bilo kratko i ubrzo su stali pred malu kuću. Dok je dječak spremao drva, starica je ušla unutra. Vratila se trenutak kasnije s grančicom bijele breze u ruci.
„Ljubazan si i suosjećajan“, rekla je svečano. “Za tvoju ljubaznost, dat ću ti ovu brezovu grančicu. Posadi je, brini se o njoj i donijet će ti bogatstvo.”
Dječak joj je zahvalio, iako nije bio siguran što će učiniti s grančicom. Vratio se svom svežnju, uzeo grančicu sa sobom i krenuo kući. No umor je prevladao – sjeo je na mahovinu, zabio grančicu u zemlju i zaspao.
Kad se probudio, sunce je već zalazilo prema horizontu. Umjesto grančice, pred njim je bilo prekrasno drvo, čije su se grane savijale pod težinom zlatnog lišća i blistavih plodova. Zadivljen, počeo ih je brati dok nije napunio cijelu vreću, noseći sa sobom kući vreću punu zlata.
U međuvremenu, njegova majka je nestrpljivo gledala kroz prozor tražeći sina. Kad je ugledala sina bez ikakvog drva, ali s tajanstvenim osmijehom, naljutila se: “Cijeli dan lutaš okolo i vraćaš se praznih ruku?”
Ali dječak ju je uvjeravao: “Ne brini, mama. Pomogao sam jednoj starici, a ona mi je zauzvrat dala čarobni štapić.” S tim riječima, istresao je zlatne plodove i lišće na stol, i cijela se soba osvijetlila.
Nikada više nisu bili siromašni. Živjeli su u obilju i sreći, a dječak nikada nije zaboravio da se ljubaznost i spremnost na pomoć uvijek na kraju isplate.
