U suncem obasjanoj pustinji živjele su razne životinje. Velike, poput dromedara, ali i manje, poput pustinjskih lisica ili otrovnih sluzavih zmija. U noj je živio i mali pustinjski gušter po imenu Riko. Imao je zeleno-žute ljuske i dugačak ljuskav rep. Volio je pustinju, uživao u grijanju na pijesku ili kamenu te u beskrajnim lutanjima pustinjom.
No, uvijek je morao biti oprezan, jer je pustinja vrlo opasna za male guštere poput njega. Nikad nije znao odakle će zmija dopuzati ili grabežljivi orao doletjeti. Kako se približavala noć, Riko je tražio pukotine u koje bi se noću sakrio kako bi bio siguran od opasnih stvorenja.
Jednog jutra, kad je sunce počelo izlaziti među svjetlucavim pijeskom, Riko je otišao u šetnju. Dok je svojim malim nožicama puzao po vrućem pijesku, odjednom je nešto primijetio. Nešto je svjetlucalo u daljini. Riko se polako prikradao bliže. Bio je to maleni, sjajni objekt napola uronjen u vrući pijesak. Dok je kopao po pijesku svojim sićušnim pandžama, otkrio je malo ogledalo.
“Što je ovo? Izgleda čudno”, reče Riko u sebi. Zaprepastio se kada je u odrazu ugledao još jednog guštera – sebe – ali je brzo shvatio da je to on.
Iznenada se kraj njega zaustavio manji, narančasti gušter po imenu Lisa.
“Bok Riko, što radiš?” upitala ga je Lisa znatiželjno dok je Riko kopao po pijesku.
S oduševljenjem joj je pokazao što je pronašao. Oboje su istraživali čudnu stvar koja se pojavila u pustinji. Nikad prije nisu vidjeli ništa slično.
“Možda donosi sreću!” pomislila je Lisa. Zajedno su nastavili proučavati čudne oblike koje je imalo ogledalo. Iznenadili su se vidjevši sebe u njemu.
Tada je nešto preletjelo preko guštera. Nešto je kružilo iznad njih, pohlepno ih gledajući grabežljivim očima.
“Pazi, to je orao!” “Moramo se brzo sakriti!” viknula je Lisa, odvlačeći Rika od ogledala Pokušao ga je uzeti, nije htio otići bez njega.
Orao se pripremao za napad, šireći svoje moćne kandže, kad je Riku sinula ideja. Opazio je ogledalo samo zato što je svjetlucalo. Stoga ga je uperio ravno u orla, okrenuto prema suncu, čime ga je zaslijepio. Orao je vrisnuo i nestao u daljini. Ogledalo ga je toliko zaslijepilo da je dugo zbunjeno letio s jedne strane na drugu.
“Znači, doista donosi sreću!”, radosno su uzviknuli gušteri dok je orao odlijetao.
Zaista čudan predmet, ogledalo, spasio im je život. I tako je Riko svoje otkriće nosio posvuda sa sobom. Od tada, Riko više nije bio sam u svojim lutanjima pustinjom. Društvo mu je pravila prijateljica Lisa i posebno ogledalo koje je pronašao. I dalje ga je njegovao, vjerujući da će jednoga dana saznati odakle je zapravo došlo.
