U jednom dalekom kraljevstvu živio je lijeni mladić po imenu Ivica. Umjesto da pomaže roditeljima kod kuće, samo se izležavao u krevetu. Bio je već skoro odrastao, a još je uvijek htio da ga mama hrani, češlja i oblači. 

Jednom je mama već bila toliko umorna od svega da je lupila šakom o stol i rekla: “Ja ovako više ne mogu. Ti si dečko kao planina, a ponašaš se kao beba. Hajde, ustani iz kreveta, sam se obuci i počešlji i bržebolje van iz kuće.”

Ivica je stajao kao gromom pogođen. Bio je toliko iznenađen da se smjesta počeo oblačiti. Ali kako je to radio prvi put, obukao je hlače na ruke, a majicu na noge. Čarape je stavio na uši, gaće na glavu, a cipele na ruke. Tako obučen izašao je iz kuće, gdje mu je tata dao zavežljaj s buhtlama i rekao mu: “Dragi Ivice, vrijeme je da kreneš u svijet. Ti si već veliki dečko i vrijeme je da se sam počneš brinuti za sebe. Hoću reći: trebaš raditi, pa prestani mahati rukama. Idi u svijet i pronađi svoju sreću.“

Ivica je zato zavezao svoj zavežljaj za ruku i krenuo. Bio je strašno ljut što su se roditelji tako ružno dogovorili i izbacili ga iz kreveta. Tek što je izašao iz sela, već su ga boljele noge.

“Au, moje nožice, moje jadne nožice!” vikao je na sav glas, sve dok mu nije doletjela jedna ptičica.

“Baš si smotan, Ivice,” zacvrkutala je ptičica. “Skini cipele s ruku i stavi ih na noge, lakše će ti biti hodati. Tip-tip-tip.“

Ivica je sjeo na kamen i nakon dva sata napokon uspio obuti cipele.

Krenuo je dalje, ali su ga cipele jako žuljale.

“Au, moje nožice. Te su cipele baš tvrde i žuljaju mi prstiće. Moji jadni prstići“, plakao je kroz cijelu šumu.

Njegov je plač probudio mudru sovu koja je spavala u šupljini drveta. Sova je provirila van i huknula tako jako da je Ivica poskočio od straha.

“Baš si blesav, Ivice,“ huknula je sova. “Skini te čarape s ušiju, izgledaš kao neki psić. Stavi ih na noge, pa preko njih obuj cipele. I kreni uz brdo, tamo gore. Hu, hu, hu.“

Ivica je sjedio do večeri pokušavajući smisliti kako se navlače čarape. Onda je obuo cipele i krenuo uz brdo kroz šumu, kako mu je savjetovala mudra sova.

Na brdu ga je uhvatila noć, ali kako je tamo stajala kućica, pokucao je na vrata da zamoli za prenoćište. U kućici je živio drvosječa. Prvo se začudio što Ivica ima gaćice na glavi, ali ga je onda rado pustio da prespava kod njega. 

“Ne mogu ti dati ništa za jesti, jer ni ja nemam ništa,“ rekao je drvosječa.

“Nema veze, podijelit ću s tobom buhtle, kad ne možeš živjeti od cijepanja drva.“

“Hvala ti, Ivice. Pa, mogao bi, ali je u cijelom kraljevstvu strogo zabranjeno sjeći bilo kakva stabla. Odakle si došao kad to ne znaš?“ čudio se drvosječa.

“Iz Donjeg Nigdarjeva, ali dosad me baš nije zanimao svijet. Zašto se ne smije sjeći drveće?“

„Zato što se u jednom od tih stabala skriva naša princeza koja je začarana. A nitko ne zna koje je to. I zla vještica, koja ju je začarala, živi u špilji u stijenama. Priča se da jede ljude, pa se nitko ne usuđuje ići tamo.“

“Ujutro ću tamo krenuti. Ali imam još jednu molbu za tebe“, rekao je Ivica. „Daj mi svoju sjekiru, ionako stoji u kutu među paučinama i skuplja prašinu.“

“Dobro, Ivice, tvoje je.“ Ali molim te, prije nego ujutro kreneš, promijeni si hlače i majicu. Imaš ih naopačke. Majica se navlači preko glave i na ruke, hlače idu na noge. Bit će ti lakše.“

Sljedeće jutro Ivica se obukao, uzeo sjekiru i ponosno, s gaćicama na glavi, krenuo prema stijenama. Došao je do špilje u kojoj je živjela zla vještica. 

“Hej, babo, izađi van! Hrabri vitez je ovdje da spasi princezu!“ viknuo je kod špilje.

Iz špilje se izgegala pogrbljena, poderana starica s bradavicom na nosu, odmjerila Ivicu oštrim pogledom i počela se strašno smijati, tako da se valjala po zemlji.

“Ti? Ti i hrabri vitez? Budala koja se ni obući ne zna? Ti ćeš princezu jedva spasiti, viteže iz Gacigrađa.”

“Ne zadržavaj me, bako, i brzo mi reci u kojem je drvu skrivena princeza.”

U jednom drvu u šumi. Noću se pretvara u šumsku vilu i pleše na livadi. Da joj ne otvrdnu noge, hehehe. Imaš tri dana i tri noći da mi pokažeš koje je drvo ona. Ako pogodiš, pretvorit ću je opet u princezu i pustiti vas da odete. A reći ću ti kako se pravilno nose gaćice. Ako ne, gaćice će biti moje i pretvorit ću te u zahod. Baš bi mi neki dobro došao u mojoj špilji.“

„Dogovoreno,“ rekao je Ivica. 

Došao je na čistinu gdje je noću na livadi trebala plesati princeza. Stvarno, navečer je iz šume dotrčala i počela tamo plesati. Bila je tako lijepa. Ivica se nije mogao nagledati, ali sad nije smio gubiti vrijeme. Brzo je pojurio u šumu, zgrabio sjekiru i počeo rušiti jedno drvo za drugim. Na početku mu baš i nije išlo, dosad nije ništa radio. 

„Au, au, moje ručice. Imam na njima žuljeve“, jadikovao je Ivica kad je posjekao deseto drvo.

To je čula mudra sova i doletjela do njega.

“Zašto nam tu siječeš šumu?“ pitala je sova. 

Ivica joj je objasnio da mora pronaći princezu. Ona noću pleše kao djevojka, pa zato nije drvo. Kad bi noću posjekao sva stabla, ujutro bi ostalo samo jedno i to bi bila ona.

„Ako je ne nađem, ta će me baba pretvoriti u zahod i….znaš na što mislim, sovice?

Sova je pozvala dabrove da pomognu Ivici rušiti stabla. Zajedno im je išlo brže, ali kad je ujutro zasjalo sunce, stabala je još uvijek bilo puno. 

Preko dana Ivica je odmarao, a čim bi pao mrak, opet bi se bacio na posao. Ali ni druge noći, uz pomoć dabrova, nije uspio srušiti cijelu šumu. Tek treće noći napokon su sva stabla širom okolo ležala na zemlji. Ivica je potrčao na livadu da vidi princezu. Bila je tako lijepa da ju je poželio uhvatiti i poljubiti.

Ali princeza se uplašila i dala u bijeg. Tko se ne bi uplašio usred noći tipa sa sjekirom i gaćicama na glavi. Ivica je potrčao za njom. Nekoliko puta se spotaknuo o debla srušenih stabala, ali nije odustajao. Sve joj je bio bliže. Nije ni primijetio da sunce polako izlazi. Već je pružio ruku prema princezi, napućio usne da ju poljubi, i odjednom BUM! Ivičina usta zabila su se u drvo koje se pojavilo ispred njega umjesto princeze.

“Au, au, moja jadna usta!“ počeo je jadikovati Ivica kroz cijelu šumu. “Ali imam princezu!“

Odjednom se pred njim pojavila vještica.

“Pobijedio si, viteže s gaćicama umjesto kacige. Dat ću ti princezu.”

Vještica je opet pretvorila princezu sa stabla u djevojku i šapnula Ivici kako treba obući gaćice. Ivica ih je odmah skinuo s glave i sakrio iza leđa. Princeza se kikotala i veselila što je spašena.

Na putu do kralja Ivica je vratio sjekiru drvosječi i zahvalio mu.

U dvorcu se uskoro održalo veliko vjenčanje. Ivica je oženio princezu. Ona ga je naučila kako se treba oblačiti i tako je sve bilo kako treba. Ivica je brzo postao kralj i mudro vladao mnogo, mnogo godina. A ako nije umro, i danas tamo vlada sa svojom kraljicom.