Bilo je sunčano jesensko jutro, a ugodan svjež povjetarac puhao je zrakom. Međutim, današnji dan bio je poseban. Ivka je otišla djedu i baki. Ipak, nije to bio vikend kao svaki drugi. Ivka je s bakom i djedom otišla brati jabuke od kojih će kasnije s bakom ispeći pitu. Jako se veselila, svake godine išla je pomoći baki i djedu.
“Idemo!” uzviknuo je tata stojeći uz auto sa pripremljenim kašetama i košarama. Ivka je potrčala niz stepenice i sva uzbuđena sjela u auto. Tata i Ivka došli su posjetiti baku i djeda koji su iza kuće imali mali voćnjak jabuka. Svako stablo bilo je puno sjajnih crvenih, žutih ili zelenih jabuka spremnih za berbu. Čim su stigli, Ivka je iskočila iz auta, čvrsto držeći svoju pletenu košaru. Dočekala je baku i djeda, popili su vrući čaj da se ugriju i krenuli u berbu.
“Da vidimo tko će ubrati više jabuka!” dovikne djed namigujući unuci. Za to vrijeme baka je unutra kuhala juhu. “Ja ću pobijediti!” – radosno je uskliknula Ivka, dok se oprezno pela na ljestve koje joj je pridržavao tata. Ivka je brala jabuke i dodavala ih je tati, koji ih je slagao u kašete. Dan je proletio u trenu, a obitelj je brala što je brže mogla. “Pobjeđujem!” – veselo je uskliknuo djed pokazujući svoje gotovo pune košare. Ivka se zahihotala i otrčala do susjednog stabla. Ona i tata moraju pobijediti. Tamo je Ivka pronašla hrpu jabuka na jednom mjestu. Skupljala ih je jednu po jednu, a košara je postajala sve teža. Uf, barem je njezin tata ovdje da joj pomogne. Kružila je oko drveća, tata ju je pratio s ljestvama tražeći najveće i najsjajnije jabuke. Tada je Ivka ugledala najveću jabuku koju je ikad vidjela, visoko u granama starog stabla. Dolje su bile i druge jabuke, ali je morala uzeti baš tu. Vani se već smračilo, a djed je još uvijek pobjeđivao. Jabuka je imala prekrasnu bordo boju. Zaista je bila potpuno drugačija od ostalih. “Tata, pogledaj!” pokazala je. “To je najveća jabuka na svijetu!” Ivka je sišla s ljestava i pustila tatu da ode pogledati. “Prilično je visoko, ali mislim da možemo doći do nje. Ali tata i Ivka nisu mogli dohvatiti jabuku. “Natječemo se s djedom, ali dobro bi nam došla njegova pomoć,” rekla je Ivka zamišljeno i otrčala po djeda. I djed im se pridružio. Držao je ljestve, tata se popeo na njih i podigao Ivku na ruke da dođu do najveće jabuke u voćnjaku. Ivka je prstima dodirnula koru jabuke i laganim okretom ju je skinula! Podigla je jabuku kao blago, a lice joj je blistalo od ponosa. Iako nije skupila najviše jabuka i djed je pobijedio, najljepšu jabuku ne bi dobili bez djedove pomoći.
“Pobijedila si. Znala si da se utrkujemo, a ipak si me zamolila za pomoć. A ja stvarno nemam tako lijepu jabuku,” rekao je djed sa smiješkom, dok su svi sjedili ispod stabla jabuke, odmarali se i divili šarenim jabukama u košarama. Baka im je donijela čaj i oni su ušli unutra.
“Sada možeš uživati u najljepšoj jabuci,” rekao je otac pružajući jabuku kćeri. Ivka je htjela zagristi jabuku, ali se predomislila. Ne bi ju imala bez njihove pomoći. Uz bakinu pomoć narezala je jabuku i podijelila je sa svima. “Da nema vas, ne bih ju imala,” nasmiješila se djevojčica. I tako su svi uživali u ukusnoj jabuci i znali da je obitelj najvažnija stvar na svijetu.
