Dok je mala Hana s tatom hodala od vrtića do auta, veselo je pjevala. Već je bila velika predškolka.
“Kakva prekrasna pjesma!” tata ju je pohvalio dok su ulazili u auto. Hana se samo nasmiješila i nastavila pjevati.
“Mogla bi otpjevati tako lijepu pjesmu svojoj mami za rođendan!” rekao joj je otac.
Hana je stala. Danas je petak! Tata ju je već bio podsjetio. Mami je rođendan, a ona joj ništa nije napravila u vrtiću! Zaboravila je! Nije čak ni ništa nacrtala! Mora joj nešto napraviti. Ili izmisliti pjesmu! Ako se bude trudila, možda će moći oboje, mama to zaslužuje.
“Zaboravila sam, tata. Što sad?” upitala je Hana oca sa suzama u očima, nadajući se da će joj savjetovati što da napravi za svoju mamu.
Tata je na trenutak razmislio: “Ne brini, smislit ćemo nešto zajedno kod kuće!” konačno je odgovorio.
Kad su Hana i njezin tata došli kući, mame još nije bilo. Uf! Hana je otišla u kuhinju, gdje je brzo ukrasila stol. Stavila je ružičaste i bijele mašne, ružičaste papirnate tanjure i prekrasne salvete posvuda. Ružičasta je bila mamina omiljena boja. Tata je tamo stavio prekrasnu čokoladnu tortu koju je kupio u trgovini.
“Što da mami ne damo ovu tortu koju smo kupili, nego joj zajedno jednu napravimo ?” Tata je predložio. To je odlična ideja!
Hanine su se oči zasjale! Barem će joj nešto dati!
Djevojčica je stavila pregaču, stala na stolicu u kuhinji i čekala da vidi koji će joj posao otac dati.
“Tata, idemo joj napraviti ružičastu tortu! To je mamina omiljena boja!” rekla je Hana. Tata je pristao, izvadio knjigu recepata i listao je sve dok nije našao recept za kolač sa čokoladom i malinama. I tako su se bacili na posao.
Hana je pomiješala šećer, jaja i čokoladu, a tata je pripremio brašno, mlijeko i prekrasne svježe maline koje će torti dati ružičasti dodir. Veselo su pjevali. Ali brašno nije ostalo samo u zdjeli – bilo ga je posvuda!
Kad je torta bila skoro pa gotova i izvadili su ju iz pećnice, mama je bila blizu kuće.
“Tata, još ju moramo brzo ukrasiti!” rekla je Hana. Tata je predložio da Hana sama ukrasi, dok on čisti kuhinju koja je nakon pečenja izgledala kao snježna mećava. Hana je započela ukrašavanje. Na vrh ružičaste torte aranžirala je cvjetove marcipana u obliku srca. Šarenim točkicama složila je slova: M-A-M-I-! Zatim je cijelu svoju kreaciju posula šećerom u prahu, baš kao što ju je naučila baka.
Hana je bila ponosna na sebe. Ne samo da je uspjela pravilno složiti slova, već je i prekrasno ukrasila tortu! “Cin!” Odjednom je zazvonilo zvono! Mama je došla kući! Tata joj je otvorio vrata i uveo je u prekrasno uređen stan. Hana je u rukama držala tortu i pjevala pjesmicu: “Sretan ti rođendan, neka ljubav cvjeta, i vedrina prati te do kraja svijeta.”
Mama je bila ganuta. “Ovo je najljepša torta i proslava na svijetu!” pohvalila ih je sa suzama u očima. Hana je bila sretna. Shvatila je da mami ne trebaju skupi darovi. Sve što je potrebno je poklon napravljen s ljubavlju – od srca.
Hana i tata čestitali su mami i počeli jesti ružičastu tortu. “A tko je tako lijepo ukrasio tortu?” Mama je upitala.
“Ja, ja! A tata mi čak nije ni pomogao!” pohvalila se djevojčica.
“Pa, bit ćeš zvijezda u školi!” majka ju je pohvalila. Mamina rođendanska zabava bila je uspješna. Hana više nije bila tužna. Kupljeni kolač nije bio tako ukusan kao onaj od Hane i tate.
