U dubokim šumama, tamo među papratima i gustim grmljem, živio je dlakavi šumski patuljak. Bio je to strašljivi zeleni čovječuljak koji je svima ulijevao strah. Nosio je poderanu odjeću koja je izgledala kao krpe, na glavi mu je bio šešir od lišća i suhih grana, a hodao je bos. Izgledao je baš kao strašilo.
Lutao je šumom i plašio ljude. A znaš li kako? Svojim glasom! Kad bi povikao, činilo se kao da na tebe padaju stabla i stijene, kao da se zemlja zatresla.
Bio je ponosan na svoj glas. Nije bilo nikoga tko bi prošao pored njega, a da ga ne preplašio. Najviše bi ga veselilo kad bi vidio uplašenog čovjeka kako bježi iz šume. No, kako je stalno vikao i naprezao glasnice, jednog je dana posve promuknuo. Bio je strašno nesretan.
Hodao je šumom pognute glave i jadikovao:
„Što ću sad?! Što da radim kad ne mogu ni vikati ni plašiti ljude?!“
Njegove tužne jecaje čuo je slavuj, mali ptić koji je letio kroz šumu. Malo ga je slušao, a onda mu se smilovao. Sletio mu je na rame i rekao:
“Znam tko ti može pomoći! Na brdu iza šume živi doktor. On će ti sigurno izliječiti glas.“
“Stvarno misliš, slavuju? Ne znam… Ljude sam samo plašio. Zašto bi mi itko htio pomoći?“ pomislio je patuljak, tužno i sumnjičavo.
“Doktor ima dobro srce. Vidjet ćeš, pomoći će ti. Osim toga, nikome nije ugodno slušati taj tvoj škripavi glas. Idi k njemu i pozdravi ga od mene,“ odgovorio je slavuj i odletio.
Patuljak je još malo oklijevao, ali se ipak zaputio na brdo iza šume, doktoru. Na samom vrhu stajala je mala kućica, a na njoj veliki natpis: „Ordinacija gospodina doktora. Stručnjak za sve.“
Patuljak je nervozno pokucao i ušao unutra. Dugo nije izlazio van. Doktor se nije uplašio. Pregledao mu je glasnice, napisao koje biljke treba ubrati, a zatim je s njim dugo razgovarao. Nitko nije znao o čemu i zašto.
Nakon nekog vremena bilje je počelo djelovati, i patuljak je opet imao glas jači od zvona. No nešto se ipak promijenilo. I dalje je izgledao kao strašilo, ali više nije plašio ljude. Umjesto toga, šetao je šumom i veselo pjevao. Njegovu pjesmu čuli su svi – pa čak i doktor na brdu.
Slavuj je znatiželjno ponovno doletio i upitao ga:
“Što se to s tobom dogodilo? Kako to da sada pjevušiš, a ne vičeš? Zašto više nikoga ne plašiš?“
Patuljak se samo nasmiješio i rekao:
“Vidiš, moj dragi slavuju, gospodin doktor me najprije pregledao i dao mi bilje, a onda je razgovarao sa mnom. Rekao mi je da, ako budem pjevao umjesto da vičem, neću toliko naprezati glasnice. A rekao je i da je ljepše svojim glasom ljudima donositi radost nego strah. Još je dodao da imam lijep glas – i da bi bila šteta trošiti ga samo na vikanje. Znaš što? Bio je u pravu. Puno sam sretniji dok pjevam nego kad samo urlao po šumi. Sad imam i više prijatelja, jer se ljudi i životinje više ne boje mene.“
Slavuj se nasmiješio i pohvalio patuljka. Bio je jako sretan što se promijenio – još ga je više zavolio. Dobro je što ga je poslao doktoru!
