Jednoga dana lukava je lisica bila jako gladna, pa je izašla iz svog skrovišta i krenula tražiti nešto za pojesti. Trčkarala je po svježe preoranom polju, njuškajući uokolo ne bi li pronašla kakvog miša. Odjednom je ugledala ježa kako sjedi kraj mišjeg gnijezda i zadovoljno se gosti.
Lisica se razljutila. “To nije hrana za tako bodljikavo stvorenje kao što si ti! To je moje!“- povikala je, zgrabila mu miša i sama ga pojela. Jež je pobjesnio: „Nadam se da ćeš se ugušiti, lopovko!“ No lisica se samo smijala.
Zatim ga je počela zadirkivati: „Čemu ti služe te bodlje?“ Jež joj je mirno odgovorio da mu je to obrana od neprijatelja. Lisica se nasmijala: “Ja ništa takvo ne trebam – pametna sam, snalažljiva i sve mogu riješiti. Jednostavno sam prirodno nadarena.“
Čim je to izgovorila, začulo se zavijanje, Odjednom su iz grmlja izletjela dva psa. Jež se odmah sklupčao u kuglu, ali lisici nije preostalo ništa drugo nego da bježi. Psi su njuškali oko ježa, ali im je brzo postao nezanimljiv – ubadali su se na njegove bodlje. Pojurili su za lisicom, koja je očajnički pokušavala pobjeći. Ali uzalud – psi su je na kraju uhvatili i doveli natrag svome gospodaru.
Tako se lisica uvjerila da ponekad ni lukavost nije dovoljna i da skromna sredstva i jednostavna obrana ponekad nadvladaju i najveće prijevare. Njezino hvalisanje pred ježom joj se obilo o glavu. A ježić je mirno nastavio šetati po polju, tražeći novu mišicu.
Super basna.