Bila je duboka zima, snijeg je bio posvuda. U medvjeđoj jazbini čulo se glasno hrkanje. Medvjedi su spavali zimski san. Čekajte, što se to čuje? Netko je trepnuo u tamu, zijevnuo i protegnuo se. Medo je ustao.

“Zdravo, probudite se, prijatelji moji, želim ići van i igrati se”, viknuo je ostalim spavačima u jazbini.

Ali medvjedi su tako čvrsto spavali da mu nitko nije odgovorio. Malom medvjedu to nije smetalo. Naći će drugog prijatelja s kojim će se igrati. Možda jazavca ili ježa, s njima se igrao u jesen i bili su jako zabavni.

I tako se mali medo iskoprcao iz jazbine u snijeg. Šume su izgledale sasvim drugačije nego što ih se sjećao od jeseni. Sve je bilo bijelo. Grane drveća, trava, panjevi – sve je bilo prekriveno hladnim bijelim pokrivačem. Hladan vjetar mu je mrsio krzno, i od hladnoće je nekoliko puta zadrhtao.

“Što radiš ovdje, medo?” Čuo je glas iznad sebe. Bila je to vjeverica koja je razbijala orah za ručak.

“Tražim jazavca s kojim bih se mogao igrati”, rekao je medvjedić.

“Jazavac spava”, odgovori vjeverica. “I ti bi trebao spavati. Jako je hladno.”

“Zašto bih spavao? Nisam umoran.”

“Zato što je hladno i nema se što jesti,” objasni vjeverica.

“Ali ja nisam gladan. Želim se s nekim igrati.”

Tako je medo otišao do jazbine u kojoj je živio jazavac. Pokucao je o panj iznad jazbine i pozvao: “Prijatelju, ustani i dođi se igrati!”

Ali sve što je dopiralo iz jazbine bilo je glasno “Zzzzzzz”

“O, vidim da i on spava. Idem se ja igrati s ježom”, pomislio je medo u sebi.

Preskočio je nekoliko panjeva i snijegom prekrivenih grmova do goleme hrpe lišća.

“Hej, ježu, dođi se igrati”, pozvao je medo u hrpu lišća.

Ali iz hrpe lišća začulo se samo glasno dahtanje i frktanje. Ježić je spavao tvrdim zimskim snom.

“O, ne. S kim ću se igrati?” pomisli medo u sebi.

Tužan je lutao šumom i ogladnio. Gdje bi mogao naći nešto za jesti? Dobio je želju za malinama. Rasle su na drveću u blizini šume. Smjesta je otrčao tamo. Ali grmovi maline bili su goli, suhi i prekriveni snijegom. Nigdje ni maline.

Protrčao je zec.

“O medo, kakva si ti budala”, reče zec. “Trebao bi se vratiti u krevet, zimi ne možeš naći hranu.”

“Zašto onda ti ne spavaš?” upita medvjed.

“Skupljam zalihe. Nosim dovoljno da mogu preko zime trčati vani i imati sve što mi treba kod kuće. Ali ti bi morao nositi previše, nemaš tako veliku jazbinu. Zato medvjedi spavaju zimu. Oni puno jedu u jesen da im bude toplo cijelu zimu. Ne smiju se probuditi, jer mogu ogladnjeti, a ne mogu naći ništa za jesti”, objasnio je zec.

“Ali ja ne mogu zaspati kad sam gladan”, cvilio je mali medo.

“Podijelit ću s tobom. Pojest ćeš nešto i vratiti se na spavanje.”

Mali zec odveo je medvjedića u svoju rupu, podijelio s njim malo hrane, a zatim ga ispratio do jazbine.

“Laku noć, lutalice mala. I ne budi se do proljeća”, rekao je zec medvjedu i poljubio ga u čelo da dobro spava.

Medo se vratio u svoju toplu jazbinu. Svi ostali medvjedi još su čvrsto spavali i glasno hrkali. Medo je zijevnuo, sklupčao se u klupko i zatvorio oči. Ni sam nije znao kako je zaspao.

A kad se probudio, probudili su se i ostali medvjedi. Proljeće je bilo tu. Hura, vrijeme je za ustajanje! Sigurno ga jazavac i jež već čekaju vani da se zajedno igraju u šumi.