Jednog hladnog prosinačkog dana, dječačić Oto probudio se u prekrasnom snježnom krajoliku. Prozor je bio ukrašen svjetlucavim ledenicama koje su visjele s krova. Sniježilo je cijelu noć i sve je bilo prekriveno bijelim svjetlucavim pokrivačem. Bio je vikend i to je značilo da ne mora ići u školu. Odlučio je graditi snjegovića! Oto je na brzinu doručkovao, obukao se uz pomoć majke kako treba, stavio vunenu kapu, šal i rukavice i istrčao iz kuće.

Sa sjajem u očima krenuo je valjati snijeg i praviti grudve. “Prvo velika, zatim srednja, a na kraju najmanja!”, govorio je sam sebi.

Snjegović je polako dobivao oblik dok je Oto pažljivo slagao grudve jednu na drugu, i na vrh dodao najmanju grudvu snijega kao glavu. Oto ga je ukrasio crnim očima od ugljena, umjesto nosa, majka mu je donijela mrkvu, a osmijeh je složio od kamenčića.

“Što ću mu staviti na glavu?”, pomisli Oto. Tada mu je sinula ideja. Otrčao je u kuhinju i uzeo malu posudu, koju je stavio snjegoviću na glavu. Nitko zapravo nema tako lijep šešir! Stavio mu je metlu u ruke i odjednom, pred njim je stajao pravi snjegović!.

Snijeg je nastavio padati s neba na dječačića i njegovog novog prijatelja snjegovića. “Baš prekrasan snjegović!” hvalili su dječačićevu kreaciju susjedi i djeca iz susjedstva koja su prolazila. Dječačić se samo slatko smješkao i nastavljao popravljati snjegovića da se ne raspadne.

“Prvi snjegović ove zime i tako lijep!”, pohvalila se mama dječačića.

Dječačić se nasmiješio, ponosan na svoju kreaciju.

“Prvi snjegović kojeg si sam napravio!” rekla je mama i slikala Ota s njegovom snjegovićem. Bila je jako ponosna na njega. Mama se zatim vratila unutra da dovrši kuhanje ručka. Oto je na trbuh zakačio i gumbe koje je našao kod kuće.

Kad je došlo vrijeme ručku, majka je pozvala dječačića unutra. Dok je Oto ručao, primijetio je da je kuhinja preplavljena ugodnim svjetlom. Sunce je počelo sjati, a sa suncem su došle tople zrake koje su obasjale snijeg i njegovog snjegovića.

Dječačić se uplašio. “Što ako se moj snjegović otopi?” upitao je svoju majku.

„Ne brini, idući put ćeš napraviti drugog snjegovića! Ali ovaj prvi će ti zauvijek biti prvi!” nasmiješila se.

Tako je i bilo. Iako se Oto trudio sačuvati svog snjegovića i pritiskao snijeg koliko je mogao, vrućina je imala druge planove i njegov prijatelj snjegović počeo se polako topiti. Unatoč svim naporima, nije mogao spriječiti ono što se trebalo dogoditi. Tužni Oto sjedio je pored svog prijatelja i prisjećao se kako ga je on sam gradio cijelo jutro. Bio je to njegov prvi vlastiti snjegović s kojim se jako zabavljao i dobivao pohvale ne samo od mame, već i od susjeda. Kada se počeo spuštati mrak i njegov prijatelj snjegović pretvorio se u lokvu, Oto je osjetio mješavinu tuge i zahvalnosti što je uspio sam sagraditi snjegovića.

Iako je snjegović otišao, Oto je bio sretan što je taj dan proveo praveći vlastitog snjegovića. Nekoliko dana kasnije, kada su snježne pahulje opet zaplesale na nebu, dječačić je znao da ponovno može steći prijatelja snjegovića u vrtu. Iako će se otopiti, uspomene na lijep dan nitko mu neće oduzeti. Bolje nego sjediti doma za kompjuterom.