Noć prije Stare godine, djevojčica po imenu Ela izašla je iz svog krevetića i ravno do prozora, odakle je gledala u prekrasno baršunasto nebo posuto zvijezdama. Voljela je zvijezde i način na koji su svjetlucale poput malih čarobnih iskri.

Ali večeras je sve bilo drugačije. Ela je bila bolesna i provela je praznike u bolnici. Bila je tužna što nije mogla biti kod kuće s obitelji za Božić i vjerovala je da će lijek brzo djelovati i da će biti kod kuće s mamom i tatom barem za proslavu Nove godine.

Voljela je vatromet, poslastice i igranje društvenih igara s roditeljima dugo nakon večere. Čak je s njima pila i dječji šampanjac! Zapravo se osjećala bolje i vjerovala je da će joj uskoro biti dopušteno da ide kući.

Dok je promatrala zvijezde na nebu, primijetila je da jedna zvijezda sja jače od ostalih. Promatrajući zvijezdu, razmišljala je o tome koliko je usamljena. Ostale zvijezde na nebu bile su blizu jedna drugoj, ali ova je sjala najjače, ali bila je daleko od ostalih zvijezda, bila je sasvim sama.

„Slične smo, znaš, obje smo sada usamljene“, rekla je Ela tužno maloj blistavoj zvijezdi. Zvijezda je kao da ju je razumjela i trepnula je izravno prema njoj. Elino srce je na trenutak stalo. Pitala se može li je ta svjetlucava zvijezda čuti.

„Stvarno bih voljela da sam zdrava i da se vratim kući. Želim uživati ​​u novogodišnjoj noći s roditeljima“, rekla je tužna djevojčica, gledajući kako njezina nova prijateljica, zvijezda, odjednom ponovno svjetluca, sve jače i jače. Odjednom je zvijezda pala. Ela nije razumjela što se upravo dogodilo i samo je u nevjerici zurila u nebo, pitajući se gdje je nestala njezina mala zvijezda.

Odjednom je bilo jutro. Ela je otvorila oči i ležala je u svom krevetu u bolničkoj sobi.

„Možda je to bio samo san“, pomisli tužna djevojčica, pokrivajući se bijelim poplunom. U tom je trenutku u sobu ušla njezina mama s doktoricom.

“Danas ideš kući, svi nalazi su u redu i upala pluća prošla je, zdrava si kao dren!” rekla je doktorica veselo i upozorila mamu da Ela treba odmarati i uzimati propisane lijekove.

“Stvarno idem kući?” upitala je djevojčica u nevjerici.

“Da!” rekla je doktorica s osmijehom.

“Imam malo iznenađenje za tebe kao nagradu za to kako si bila hrabra u bolnici!” rekla je njezina mama, stavljajući joj prekrasan zlatni lančić oko vrata. A nećete vjerovati što je bilo na njemu! Prekrasna blistava zvijezda. Ela je gledala mamin dar… Bila je to zvijezda, ona blistava usamljena zvijezda s kojom je jučer razgovarala, a zatim pala i nestala. Nije bio samo san, bilo je stvarno. Ili ne?Tako je Ela otišla kući, sretna što je zdrava i što će novogodišnje slavlje provesti kod kuće s roditeljima. Vjerovala je da joj je čarobna zvijezda ispunila san i čudesno sletjela na lančić koji joj je mama stavila oko vrata. Bilo je to pravo novogodišnje čudo. Čarolije su svuda oko nas – na nama je samo da ih prepoznamo i povjerujemo u njih. Baš kao što je to učinila mala Ela.