Jednoga dana u rano proljeće mama patka nestrpljivo je obilazila jaja u gnijezdu čekajući da se svi njeni pačići izlegu. I već je čula prvo “škripanje”. Jedno od žućkastih pačića bilo je spremno doći na svijet.
I ubrzo je zaškripalo drugi put i treći put. Samo četvrto, najveće od jaja, još ništa. Mama patka je obilazila oko njega, kljucala ga kljunom da ga ohrabri, ali pače u jajetu još se nije htjelo izleći.
Upravo je prolazila stara guska i vidjela majku patku kako zabrinuto pregledava jaja. Prišla je bliže i počela pametovati: „Kažem vam, gospođo Patka, to je neko čudno jaje. Od njega sigurno neće biti ništa dobro.”
U tom trenutku jaje je konačno zaškripalo, raspuknulo se i zadnje pače je konačno izašlo. Ali što je to bilo? Posljednje pače izgledalo je drugačije, bilo je veliko, ružno i sivo.
“Uf, kako je ružno”, okretali su ostali pačići glavu prema najmlađem bratu. “Evo rekla sam ti“, dodala je stara guska. Jadno pače bilo je nesretno, svi su mu se mrštili i govorili o njemu kao o ružnom pačetu.
A podsmjesi i zadirkivanja nisu prestali ni nakon nekog vremena, za sve je ostalo ružnim pačetom kojeg su se braća i sestre sramili. Mama patka ih je nagovarala i ohrabrivala da budu dobri prema pačiću. “Dajte mu vremena, sigurno će izrasti u lijepo pače kao i vi ostali.” Ali pačići su mu se svejedno rugali. I ne samo oni. Pače više nije moglo podnijeti zadirkivanje i odlučilo je otići u svijet, s nadom da će pronaći mjesto gdje drugima neće biti ružno.
Prošlo je mnogo vremena dok je došlo na farmu. Tamo je živjelo mnogo domaćih životinja, ali sve su kolutale očima na pače i pitale tko je ono da je tako ružno. Pače ovdje nije pronašlo prijatelje. Stoga je odlučilo da će živjeti samo, daleko od drugih životinja.
Dugo je samo samcato lutalo po selu, dani su već bili hladni kada je stiglo do velikog jezera. Tamo je ugledalo najljepše ptice koje je ikada vidjelo. Snježnobijeli labudovi, prelijepih dugih vratova, polako su plutali na površini. Pače ih je promatralo gotovo bez daha, toliko je bilo opčinjeno. “Voljelo bih da i ja izgledam kao oni”, navrle su suze na oči pačeta. Nije se usudilo izaći iz trske da ga ne vide ta prekrasna stvorenja, jer pogled na njega sve plaši. U jednom trenutku labudovi su raširili svoja prekrasna krila, zalepršali njima iznad površine i odletjeli dalje od jezerca. Pače je uzdahnulo i krajičkom srca se ponadalo da će ih opet vidjeti.
Odlučilo ih je tamo pričekati, ne znajući da labudovi na zimu odlete iz stajaćih voda u rijeke. U međuvremenu, dani su postajali sve kraći i hladniji, pače je bilo gladno i slabašno. Srećom, dvoje djece ga je otkrilo i odnijelo kući, gdje su mu pomogli da preživi zimu. Jednostavno ne bi izdržalo vani do proljeća. Kad je ponovno zatoplilo, djeca su pače vratila u prirodu.
Isprva nije znalo što bi, ali onda je pomislilo da bi se moglo vratiti do jezera. Možda će ponovno vidjeti te prekrasne bijele ptice. Sreća mu je bila naklonjena, labudovi su doista s vrhunskom elegancijom plutali površinom vode. Kao u transu, približavalo se pače jezercu kada je odjednom čulo kako jedan od labudova govori: “Pa ti si prekrasan mali labud, dođi k nama.”
Pače je mislilo da se labud poigrava s njim, ali ga je htjelo vidjeti izbliza, pa je sramežljivo i bojažljivo došlo do jezerca. Tada su stigli drugi labudovi i svi su se topili nad ljepotom našeg pačeta. Što se događa? Zašto to kažu? U glavi zaprepaštenog pačeta vrtjela su se svakakva pitanja. Ali odjednom je primijetilo svoj odraz u vodi. Što? Pače je vidjelo da izgleda točno kao prekrasne ptice. Imalo je bjelkasto perje, dug, prekrasan vrat, ukratko, postalo je prekrasan labud!
Tko zna kako je labuđe jaje jednom dospjelo u pačje gnijezdo. Eto, dogodilo se i zbog toga je nastala ova priča o pačiću koji je bio drugačiji od ostalih. No, nekada ružno pače sada je postalo prekrasan labud i ubrzo je zaboravilo sve proživljene nevolje.
