Jednom su davno živjele tri sestre. Najstarija se zvala Ružica i nije podnosila cvijeće. Toliko da nije htjela ni izaći iz kuće. Ali to joj baš nije pomoglo, jer je njezina druga sestra Cvita obožavala cvijeće i donosila ga kući.

Ružica nije mogla ni pogledati cvijeće koliko joj se gadilo, ali Cvita ga je donosila toliko da se pogled na njih jednostavno nije mogao izbjeći. 

No Cvita je imala i jednu lošu osobinu. Bila je lijena i zaboravna, pa nije zalijevala cvijeće. Sigurno sada mislite da joj ti cvjetići nisu dugo izdržali, ali tu je bila najmlađa sestra Đurđica. Ona je voljela cvijeće i redovito ga zalijevala. 

Jednog dana se u kraljevstvu pročulo da mladi kralj traži lijepu, mladu djevojku koju bi mogao oženiti. Ali ta djevojka mora dokazati da je toga vrijedna i ispuniti zadani zadatak. 

Ružica je bila prava ljenčuga, ali ova vijest ju je digla na noge. Odmah se počela oblačiti u najljepše haljine, raditi najljepšu frizuru i stavljati na sebe najljepšu ogrlicu. U podne je već bila u dvorcu.

“Zbilja si lijepa, Ružica“, rekao je kralj. „Ali to nije dovoljno. Ako me stvarno želiš za muža, moraš ispuniti sljedeći zadatak.“

Kralj je odveo Ružicu u sobu gdje je bilo puno predivnih i šarenih cvjetova. Ružici je pozlilo kad je vidjela toliko cvijeća, ali kralj je bio tako lijep i bogat da na kraju ipak nije pobjegla.

“O ovom ćeš se cvijeću tjedan dana brinuti. Ako uspiješ, postat ćeš moja žena. A ako uvene, teško tebi,“ zaprijetio je kralj i ostavio Ružicu u sobi.

Ružici nije ni palo na pamet tražiti kanticu za zalijevanje. Odmah je legla u mekani krevet, pa uživala u kraljevskoj kuhinji i velikoj kraljevskoj kupaonici, a najviše u tome što je oko nje stalno zujao roj posluge koji se brinuo za sve i ništa nije morala raditi. Na cvijeće je potpuno zaboravila.

Nakon tjedan dana kralj je došao pogledati cvijeće. Bilo je sasvim uvelo. 

“Nisi ispunila moj zadatak! Samo si uživala u mom gostoprimstvu. Završit ćeš kao i djevojke prije tebe.“

Kad je kralj to rekao, vani je zagrmjelo, zabljesnulo, a umjesto djevojke u sobi je stajala posuda s crvenom ružom.

Sestrama je bilo čudno što se Ružica tako dugo ne javlja, nema nikakvih vijesti o njoj i niti jedno vjenčanje se ne priprema na dvorcu. Tako je za kraljem pošla Cvita. Obukla je suknju s cvjetićima, cvjetnu maramu, na glavu stavila vjenčić od cvijeća i krenula.

“Stvarno si lijepa, Cvita“, pohvalio ju je kralj kad je pred njim stala u dvorcu. “I vidim da voliš cvijeće. Zato ćeš sigurno uspjeti obaviti moj zadatak.“

Kralj je odveo Cvitu u sobu gdje su bili samo cvjetovi u posudama. Na stolu se crvenjela prekrasna ruža, a i ostali cvjetovi bili su lijepi i šareni.

“O ovo cvijeću ćeš se brinuti cijeli tjedan“, naredio je kralj. “Ako se za njega dobro pobrineš, postat ćeš moja žena. Ali ako uvene, teško tebi!“

Cviti su se jako svidjeli cvjetići. Našla je kanticu za zalijevanje, napunila je vodom, ali onda je ugledala kraljevski vrt i u njemu puno vrtlara kako brinu o cvijeću. To je jednostavno morala otići pogledati. Bila je toliko oduševljena svim tim cvjetovima da je potpuno zaboravila na one u svojoj sobi. A budući da je kraljevski vrt bio stvarno velik, trebalo joj je cijeli tjedan da ga obiđe i sve pogleda.

Nakon tjedan dana kralj je došao u sobu s cvijećem i vidio samo uvenule listiće i otpale cvjetiće.

“Nisi ispunila moj zadatak! Voliš cvijeće, ali si ga sasvim zaboravila njegovati. Zar ne znaš da cvijeće treba vodu da bi bilo lijepo? Postani i ti cvijet.“

Vani je zabljesnulo i zagrmjelo, i umjesto Cvite u sobi stajala je posuda s procvalim narcisom. 

Kad se sestre nisu vraćale, i Đurđica je krenula do kralja. Išla je u običnoj suknji, običnoj bluzi i običnoj marami.

“Jako si lijepa, iako si siromašna“, pohvalio je kralj. „Ali to uopće nije važno. Ako budeš spretna i uspješno obaviš moj zadatak, postat ćeš moja žena.”

Kralj je doveo Đurđicu u sobu s cvijećem.

“O ovom cvijeću ćeš se brinuti cijeli tjedan. Ako to uspiješ, postat ćeš moja žena. Ali pazi se ako pronađem uvelo cvijeće.”

Đurđica je uzela kanticu, natočila vodu i pažljivo zalijevala cvijeće. Kad su joj sluge nudile odmor u kraljevskim kupkama, odbila je i radije je malim cvjetovima rahla zemlju i prihranjivala ih. Kad su joj vrtlari nudili obilazak kraljevskih vrtova, odbila je i radije razgovarala s cvijećem. Imala je čudan osjećaj da je čuje i razumije. Cijeli je tjedan pažljivo i s ljubavlju brinula o njemu.

Za tjedan dana u sobu je došao kralj i vidio svoje cvijeće još ljepše i šarenije nego prije.

“Ti si to uspjela! Mnogo su ljepši nego prije. Srušila si zlu kletvu koju je na mene bacila moja maćeha i postat ćeš moja žena.“

Tada je vani zabljesnulo i zagrmjelo, a iz cvijeća su postale prekrasne djevojke. I Đurđičine sestre su se ponovno pretvorile u djevojke i veselile se što ih je Đurđica svojim trudom spasila.

Tako je održano veliko i slavno vjenčanje. Kralj se oženio Đurdicom i Đurđica je postala kraljica. Cvita je ostala na dvorcu i postala vrtlarica. Više nije zaboravljala zalijevati cvijeće, sjećala se kako je to biti sama kao biljka, prepuštena brizi drugih. 

A Ružica je ostala u kućici i nabavila kozu. Koza je pojela svo cvijeće u kući i u vrtu, i Ružica je napokon bila sretna. 

I upravo tu, iza vrata malena,

bajka se bliži kraju, završava scena.

Cvijeće kloni glavice dok noć dolazi,

zatvori oči, jer noć polako prolazi.