Bio je vikend i Adela i Jakov provodili su slobodne dane kod bake i djeda na selu. Bila je sunčana subota, a toga dana ih je djed Josip vodio na jezero gdje će im pokazati kako se love ribe. Djed je bio strastveni ribar. Pripremio je djeci kruha i voća za put, a zatim u auto odnio štapove za pecanje, veliku kantu i sve vrste mamaca za ribe.
“Evo nas!” – uzviknuo je kad su svi sjedili u autu. Putovanje nije dugo trajalo, a ubrzo se ispred njih pojavilo prekrasno veliko jezero. “Svjetluca kao nebo!” uzviknula je Adela i iskočila iz auta. Raznobojni leptiri letjeli su iznad jezera stvarajući prekrasan prizor koji oduzima dah. Djed je pokazao Adeli i Jakovu kako navući crve na udice kako bi ih riba uhvatila.
“Fuj!” rekla je Adela prekrivši plave oči i napravivši smiješnu grimasu. No, Jakovu to nije bio problem i pomogao je djedu staviti crva na štap. Adela ih je promatrala izdaleka, ali je tu i tamo pokrivala oči. Djed Josip je bacio štap za pecanje u vodu, a onda su svi zajedno čekali. “Koliko ćemo čekati?” znatiželjno je upitala Adela. “Pa dok riba ne zagrize mamac,” rekao je djed sa smiješkom namještajući šešir da mu sunce ne sije u oči. “Djede, kako riba zna kako doći na udicu?” znatiželjno je upitao Jakov, zagrizavši ukusan kruh namazan marmeladom.
Djed se sa smiješkom počešao po sijedoj bradi. “Ribe su također znatiželjne, vide crva i misle da je to njihov ručak. Vas isto zanimaju igračke u trgovini igračaka, zar ne?” Djed se nasmijao. Djeca su samo veselo kimala glavom, promatrajući mirnu vodu u jezeru. A onda su se djedov i Jakovljev štap za pecanje pomaknuli. “Djede, pogledaj! Mislim da imamo ribu! Jakov je vikao od radosti. Adela je dotrčala, ne mogavši vjerovati da su stvarno nešto tako brzo uhvatili. I tako su sva trojica zajedno povukla štap. Odjednom je iz vode iskočila ribica sa zelenkastim ljuskama, lebdjela u zraku i lepršala tako da ih je sve poprskala. Pažljivo su stavili ribu u kantu s malo vode. „Gledaj, Jakove, ovo ti je prva riba koju si ulovio“, rekao je djed ponosno hvaleći svog unuka.
I tako je dan proletio u trenu oka. Sunce je jako sjalo, a voda je blistala. Ali dosad su imali samo jednu ribu u kanti, a nikako da ulove drugu. “Gle, šipka se konačno pomaknula!” – uzviknula je Adela kad je primijetila da se riba konačno uhvatila. Ponovno su povukli štap i ulovili još jednu ribicu. Bacili su je u kantu s vodom i čekali da se uhvati još neka. Dan se polako bližio kraju i toplo sunce je počelo zalaziti.
“E, sad ćemo ih pustiti natrag,” reče djed. “Zašto?” radoznalo su upitala djeca. „Ovo su male ribice, bit će im bolje zajedno u jezeru, učinimo dobro djelo i pustimo ih da plivaju“, odgovori mudro djed. I tako su i učinili. Jakov i Adela pustili su ribu natrag u vodu. Ali nisu bili tužni zbog toga. Putovanje do jezera bilo je zaista nevjerojatno. Djed im je pričao priče o velikim ribama, ulovili su ribu, vidjeli su čak i ptice selice kako se vraćaju u tople krajeve. Uistinu, ovaj dan je bio bolji nego bilo koji dan proveden pred televizijom i djeca su stekla puno iskustava.