Bio jednom jedan mali dječak, a zvao se Ognjen. Bio bi normalan dječak kao i svi ostali da nije bilo jedne osebujne i neugodne karakteristike – Ognjen je stalno vrištao. Ali ne kao ostala djeca. Njegovo vrištanje bilo je toliko glasno da bi svakome tko ga je čuo probilo bubnjić.
Mama i tata su bili nesretni zbog toga. Ognjen je vrištao čak i kad je jeo. Čim je pojeo zalogaj, ponovno je vrisnuo. Zatim je stavio još jednu žlicu u usta i bilo je tiho neko vrijeme prije nego što je vrištanje ponovno počelo. Ognjen je vrištao čak i u snu. Ne tako glasno kao danju, ali je svejedno bilo neugodno. Pogotovo se to nije nimalo svidjelo susjedima, koji su noću lupali po zidovima i vikali na mamu i tatu da nešto učine, jer ovdje se ne može spavati.
Roditeljima je bilo jasno da Ognjena moraju izliječiti od njegovog vrištanja. Ne samo zbog susjeda, već i zbog toga što će Ognjen uskoro krenuti u školu. A možete zamisliti kako bi bilo da Ognjen cijeli sat urla i ne dopušta učiteljici da govori.
Jednoga dana vrištolog zvan dr. Šaputko došao je u njihov dom. Bio je tih i neupadljiv čovjek s naočalama i bradom. Pažljivo je pogledao Ognjena, neko vrijeme slušao njegove vriskove, a onda samo odmahnuo glavom.
“To je ozbiljan slučaj dječjeg vrištanja, ali možemo to riješiti. Pokušao bih ga smiriti”, rekao je dr. Šaputko, pružajući njegovim roditeljima dudu i čep. “Za blaže slučajeve dječjeg vrištanja poslužit će i duda. Za vrijeme kad dijete treba biti tiho, dajemo mu dudu. Ako duda nije dovoljna, dajemo čep.”
Roditelji su bili sretni i zahvaljivali liječniku. Malo manje su bili oduševljeni računom, ali nema toga što ne bi učinili da prestane vrištanje.
Već iduće večeri, Ognjen je dobio dudu da je sisa. Neko se vrijeme činilo da liječenje djeluje. Ognjen je vrtio dudu u ustima, povremeno je trzao, ali onda je udahnuo i počeo vrištati, škrgućući dudom u zubima. Tata je uskočio, istrgnuo dudu iz Ognjenovih usta i čepom začepio njegova vrišteća usta. Ognjen je iznenađeno utihnuo, udahnuo, a zatim ispustio takav krik da mu je čep izletio iz usta, odbio se od zida i odletio kroz otvoreni prozor. Liječenje nije uspjelo.
Sljedeći dan roditelji su ponovno nazvali dr. Šaputka i rekli mu kako Ognjenovo liječenje nije djelovalo.
“Pa, čini se da je neizlječiv”, rekao je dr. Šaputko. “Jedino možda da mu zašijemo usta.”
To je uplašilo roditelje. Zahvalili su doktoru Šaputku, ali nisu htjeli dopustiti da se tako postupa s njihovim sinom.
Stalno su se pitali što bi mogli učiniti. Ne može ići u školu ako vrišti. Ako ne ide u školu, neće ništa naučiti i neće naći posao. A to je nemoguće. Morat će zarađivati za život kad odraste. Dok su njegovi roditelji razmišljali, Ognjen je veselo vrištao, možda čak i glasnije nego prije.
Misli njegovih roditelja je prekinulo lupanje. Bilo je teško čuti od vrištanja, ali netko je snažno lupao na vrata. Tata priđe vratima, otvori ih i skameni se od zaprepaštenja.
“Dobili smo dojavu požara u vašoj kući. Zar ne čujete sirenu? Do sada ste već trebali biti ispred svoje kuće”, vikao je zapovjednik vatrogasaca.
“Žao mi je, ali došlo je do neke pogreške”, promucao je tata. “To nije sirena, to je naš dječak koji tako glasno vrišti. On ima neizlječiv oblik stalnog vrištanja. Dr. Šaputko je rekao da se to zove kronično vikanje.”
Zapovjednik vatrogasaca otišao je provjeriti Ognjena kako bi se uvjerio da to zapravo nije sirena za uzbunu. Kad se sam uvjerio, odmahnuo je glavom.
“To je strašno. Znate li koliko je vatrogasaca zvao vaš dječak? I to zbog apsolutno ničeg. Morat ćete platiti jer je bila lažna uzbuna”, rekao je.
Tata ga je molio da se ne ljuti toliko, da i nije bilo tako strašno. Jedan poziv nije velika stvar. Ali što će biti s njima – roditeljima? Što će biti s Ognjenom? Ne može ni u školu, neće ništa naučiti i cijeli mu je život upropašten.
Zapovjednik vatrogasaca se počešao iza uha, a zatim potapšao po čelu.
“Imam ideju. Zašto ne odvedemo vašeg dječaka u naš vatrogasni dom? Istrenirat ćemo ga da bude vatrogasac i ujedno i naša sirena.”
“Ali on stalno vrišti, ponekad čak i noću”, upozorio je tata zapovjednika vatrogasaca.
Ali on je samo odmahnuo rukom. “Možemo to podnijeti.”
I tako je Ognjen otišao živjeti s vatrogascima. Roditelji su mu se preselili u susjedni stan kako bi ga mogli posjećivati nekoliko puta dnevno i donositi mu poslastice. Ognjen je ubrzo postao vatrogasac. A vrištanje? Vrištanje je polako prestalo. Vatrogasci puno trče, preskaču prepone i stalno vježbaju, a nije lako urlati dok sve to radite. Nakon treninga Ognjen je bio toliko umoran da nije imao snage vrištati i spavao je kao top. Štoviše, uživao je u tome, pa je polako zaboravio na vikanje. I kad god bi negdje izbio požar, toliko bi vrištao da nije osjećao potrebu vrištati sve do sljedećeg poziva vatrogasaca. No, čisto radi sigurnosti, puštali su ga da viče svake prve srijede u mjesecu da ne bi slučajno digao uzbunu kad nigdje nema požara.
