U jednom selu bilo je imanje koje je čuvalo šest pasa. Ti su psi svake godine organizirali natjecanje u preskakanju prepreka, trčanju i drugim psećim vještinama. Natjecanje je uvijek osvajao Trgač, veliki rotvajler.

Njegov manji prijatelj, bigl Billy, sanjao je da će i on jednog dana osvojiti to natjecanje. Možda bi to moglo biti baš ove godine? Samo ako bude dovoljno istreniran, pomislio je. Sutra je bilo natjecanje pasa. Što kad bi još malo vježbao u dvorištu?

Billy se tiho iskradao u dvorište, da nikoga ne probudi. Rotvajler Trgač trenirao je gotovo svaki dan jer je obožavao vježbanje. Naravno, bio bi presretan kad bi mogao pobijediti na natjecanju pasa. Ali sad će biti drugačije, obećavao si je Billy. Ali kad je došao u vrt, Trgač je već bio tamo.

“Bok, Billy. Ideš i ti još malo trenirati?” pitao je Trgač.

“Pozdrav, Trgaču. Da, htio sam još malo trenirati. Toliko sam tako nervozan zbog sutrašnjeg natjecanja da ne mogu mirno spavati, “ priznao je Billy.

“Super, onda ćemo trenirati zajedno.”

To se Billyju baš i nije svidjelo. Nadao se da bi mogao naučiti još neke trikove koje Trgač ne zna. Ali što je tu je.

“Može,” na kraju je pristao Billy.

“Odlično. Vježbat ćemo brzo trčanje. Kad dođe lopov, moramo ga znati uloviti”, rekao je Trgač važnim glasom. “Tko će prvi do velike trešnje?”

Oba psa pojurila su brzinom munje. Billy je micao svojim kratkim nožicama tako brzo da se gotovo zapetljao, ali je ipak prvi stigao do trešnje. Trgača je to malo naljutilo pa je predložio: „A što kažeš, možemo li vidjeti znaš li i tako brzo plivati?“

“Naravno, iza vrta je jezerce. Idemo tamo,” složio se Billy.

Psi su se natjecali tko će brže preplivati ribnjak. Ovaj put pobijedio je Trgač. Billy se jako naljutio pa je predložio novo natjecanje, ovaj put u potezanju. Pronašli su staru čizmu i počeli se natezati oko nje. Kad se čizma raspala i natjecanje završilo bez pobjednika, smišljali su još i još novih igara.

Napokon je svanulo jutro. Pijetao je zakukurikao. Svi su psi ustali i krenuli na livadu kraj jezerca kako bi natjecanje moglo započeti. Samo su dva psa nedostajala. To su bili Billy i Trgač, jer su cijelu noć vježbali. Kako su od toga bili umorni, prespavali su pijetlov kukurijek. 

Billy se prvi probudio.

„Ustaj, Trgaču, sunce je već prilično visoko. Nismo valjda zakasnili?“

„Da, zakasnili smo. I to jako. Taj pijetao kao da uopće nije kukurikao. Natjecanje je sigurno već počelo“, zacvilio je Trgač.

Oba psa potrčala su kao luda prema mjestu gdje se održavalo natjecanje. Već su htjeli izletjeti kroz vrata vrta kad je Billy primijetio da kod glavnog ulaza stoji neki muškarac. 

„Čekaj, Trgaču. Netko je kod kapije. A nije naš čovjek.“

“Do psećeg repa, to će sigurno biti lopov. Baš sad, kad je natjecanje.“

Psi su pojurili prema kapiji kako bi čuvali vrt i kuću svoga gazde. Ispuniti svoju dužnost bilo je važnije nego pobijediti na natjecanju pasa. 

Billy i Trgač stigli su do kapije u trenu, jer im je brzo trčanje išlo jako dobro. Billy je podmetnuo nogu lopovu, a Trgač mu je pokazao zube. Zatim je Billy glasno zalajao i tako dozvao svoga gazdu. Gazda je pozvao policiju i ona je odvela lopova. Gazda je pohvalio svoje pse, dao im poslastice i vratio se svom poslu. 

„Nema šta. Pravi smo,“ rekao je Billy. „Ali propustili smo to natjecanje.“

„Možda iduće godine. Možda čak netko od nas pobijedi.“

„Sigurno ću ja pobijediti,“ rekao je Billy.

„Ne, ja ću!“ zarežao je Trgač.

U tom su se trenutku oko njih okupili i ostali psi koji su se vratili s natjecanja.

„Prestanite već jednom s tim prepirkama,“ rekao je stari Cezar. „Vidjeli smo s brda kako ste ispunili svoj glavni zadatak. Čuvali ste imanje. Tako ste pobijedili na najvažnijem natjecanju.

I tako su Trgač i Billy bili zadovoljni jer je svaki od njih pobijedio. Poslastice koje su dobili podijelili su s ostalim psećim prijateljima. Zajedno su zatim legli u hlad ispod stabla i čuvali vrt. Jer što ako dođe još neki lopov?