Bila je zima, a snijeg je zabijelio cijeli kraj, sve dolove i brežuljke. Mali zubati duhovi klizali su se po zaleđenom jezeru, ostavljajući za sobom tragove koji su sjajili poput zvijezda.

Odrasli duhovi okupljali su se oko velikog bora na trgu, kiteći ga ledenim kristalima i zvončićima koji su nježno zvonili pri svakom povjetarcu.

“Vrijeme je za vožnju!” uskliknuo je Pufi, skačući u saonice. Tatica Duh se nasmijao i pozvao sve da mu se pridruže. Smijeh je odzvanjao kroz noć dok su jurili niz brežuljke, ostavljajući za sobom svjetlucavi trag.

Toliko su se zabavljali da nisu primijetili kako vrijeme prolazi. Odjednom je počeo puhati jak vjetar i počela je prava mećava. Nisu znali kako će naći put kući. Srećom, dalek zvuk zvona, koja su se njihala na vjetru i zvonila na sav glas, pokazivao im je put.

Sat je otkucao ponoć kad su se vratili u selo, a snijeg je i dalje tiho padao, mek i lak ko perje. Svi su se osjećali sretno, kao da nikada neće stat.

Tada se, iznenada, začuo topao glas. Bila je to mama, koja ih je dočekala s toplim napitkom. “Vrijeme je za priče uz vatru!” rekla je veselo, i svi su se okupili u krugu, dok su zvončići nastavili nježno zvoniti, ispunjavajući noćni zrak radošću i ljubavlju.

I tako je u selu duhova zima odisala smijehom, pjesmom i sjajem snijega – a zvončići su nastavili zvoniti cijelu noć, zauvijek ostajući u sjećanju svih koji su ih čuli.

(Naziv pjesme je Zvončići)