Dok duhovi uživaju u slobodi boravka među ljudima za Noć vještica, nijedan pravi duh ne plaši ljude na Dušni dan. Zašto? Zato što su groblja, koja su inače sablasna i ukleta mjesta, na taj dan prepuna ljudi.

U Crnomračju se na Dušni dan ide u kolendavanje, ali ne onako kako za Noć vještica – ovdje je sve puno tiše. Duhovi peku slatke kolačiće, baš kao nekada, te ih nude posjetiteljima, kolendarima i prolaznicima. Navečer, držeći se tradicije iz davnih vremena, izlaze u procesiju s lampionima.

Čak se i moja zubata mama sjeća kako je s bakom, još kao djevojčica, pekla kolačiće. Baka je u njih znala zapeći i muhe, što je za zubate duhove bila prava poslastica. Mama ih je odlučila ispeći i za svoju djecu. Pripremila je tijesto, dodala je suhe muhe pa ga oblikovala u čvorove i kolutove koji simboliziraju ciklus života.

I moj se tata rado sjeća proslave Dušnog dana, a posebno procesije s lampionima na koju su jednom morali doći i vatrogasci. Naime, tata je pod svaku cijenu htio imati najveće svjetlo među svom djecom u selu. Na kraju mu je izgorio cijeli lampion, zajedno sa štapom na kojem ga je nosio, pa su ga pošteno ukorili zbog igranja šibicama. Poučen tim iskustvom, odlučio je svojoj djeci napraviti svjetiljku od male žarulje i baterija – kako njegov prijatelj vodenjak ne bi morao trošiti vodu iz svog jezera za gašenje požara.

Zubomila je jedva čekala odnijeti pečene kolačiće svojim bakama i tetama te slušati njihove priče o preminulim duhovima. To je, uostalom, i bit Dušnog Dana – sjećanje na pokojne. Primjerice, na pradjeda Morvina Krvavog koji je doživio nevjerojatnih 156 godina. Možda bi poživio i dulje da nije izlašao na sunce, uvjeren da su sunčane naočale sasvim dovoljna zaštita.

Jedini koji tog dana nije bio zadovoljan bio je Pufi. On je htio pod svaku cijenu otići na groblje i plašiti ljude. Navečer se potajno iskrao iz kuće i krenuo u akciju. No, kako je to završilo?

Susjed koji je vidio Pufija tvrdi da je istrčao iza stabla i napao staricu. Ona se, međutim, uopće nije uplašila, većc ga je nekoliko puta opalila umjetnim cvijetom jer uznemirava mrtve. To je zapravo dvostruko neugodno, jer bi se na grobove trebalo stavljati samo živo cvijeće, kako bi nas podsjećalo da je život prolazan.

Tata pak tvrdi da Pufi nije preplašio staricu nego nekog starca, te da ga starac nije pogodio cvijetom, nego ka je poprskao kantom za zalijevanje – što objašnjava zašto se Pufi te noći vratio potpuno mokar.

A Leo, Pufijev prijatelj i kolega, tvrdi da Pufi nije nikoga preplašio, već duh-čuvar groblja preplašio njega. Pufi se prestravio, upao u lokvu, počeo bježati, pa se spotaknuo i otkotrljao ravno u hrpu lišća.

U svakom slučaju, Pufi će sljedeći put dvaput razmisliti prije nego što krene plašiti ljude na Dušni dan. Možda bi mu bilo pametnije da ostane kod kuće i pomogne mami peći kolačiće.