U našoj je zgradi nekad živjela jedna djevojčica koja se zvala Elena. Srela sam je ispred trgovine sredinom prosinca. Stajala je pred ukrašenim izlogom i mrštila se. 

Kad sam je pitala zašto se mršti, odgovorila je da ne voli Božić. Ne voli Božić? Je li to moguće? Kako to?

Elena mi je objasnila: “Božić je vrijeme kad se obitelj nađe zajedno. Ako obitelj nije zajedno, nema Božića. Čak i ako ima drvca, darova i puretine s mlincima. “A tko će ti nedostajati za Božić?” upitala sam, iako sam već znala odgovor jer sam Elenu vidjela samo s njezinom mamom. “Tata”, rekla je. “On je vojnik. Sada je daleko i pomaže ljudima u zemlji u kojoj je rat. Ne želim Božić dok se ne vrati.” Zatim se oprostila i otišla.

Mjesec dana kasnije, negdje u siječnju, ponovno sam srela Elenu. Čekala je autobus. Prepoznala me i kimnula mi. Prišla sam joj i pitala kako je. Zanimalo me je li ipak slavila Božić. 

“Jesam!” uzviknula je sa sretnim osmijehom.

“Je li tvoj tata ipak došao kući?” 

“Ne, ne, bilo je ovako… Ispričat ću ti.” 

Budući da naš autobus još nije došao, sjela sam na klupu pokraj nje, a Elena je počela pričati:

„Na Božić nisam htjela ustati iz kreveta. Mama me uzalud dozivala, nisam joj pomagala s čišćenjem, ukrašavanjem ni kuhanjem. Zaklela sam se da neću ni pogledati božićno drvce niti jesti božićne poslastice. Jadna mama, sve je morala sama napraviti. Cijeli dan sam ležala u krevetu. 

Onda je došlo vrijeme večere, ali nisam ustala dok nisam čula glas.

Bio je to glas mog tate. Dolazio je iz kuhinje. Izjurila sam iz kreveta i pojurila tamo. Naravno, nije ga bilo. No na njegovu mjestu za stolom bio je postavljen novi laptop, a na ekranu njegovo lice. Smiješilo mi se.

Ako ne uživo, barem smo na taj način bili zajedno za Božić. Tada sam shvatila da se i to računa, pa sam ga ipak proslavila s veseljem. 

Tati ipak nisam priznala da nisam pomagala mami. A mama me nije odala.“