Zimski dani prošli su u tren oka, a sunce je davno otopilo i posljednji snijeg. Njegove su zrake sve više grijale i budile sve životinje koje su prespavale zimu. A one koje nisu spavale istrčale su na sunce da ugriju svoja tijela. Ptice su uštimale svoje proljetne note i pjevale kao nikad prije. Opet je stiglo proljeće.
Trebali bismo to proslaviti, pomislile su šumske životinje.
“Ali kako ćemo to učiniti? Tko će to sve pripremiti?” upita zec.
“Svatko mora dati svoj doprinos da proslava bude savršena”, odgovori mudra sova.
I tako su životinje potrčale u sve krajeve šume kako bi našle nešto za donijeti na zabavu.
Zec je izvukao mrkvu i donio je na čistinu, gdje su vjeverice već raširile zelenu mahovinu na velikom panju. Same su donijele nekoliko oraha. Jelen i srna donijeli su vodu da sve životinje imaju što piti. Pčele su donijele malo meda, a gušteri su donijeli sitne cvjetove tratinčice i snjegulje da lijepo ukrase mjesto.
Za zabavu se pobrinuo medo. Donio je hrpu raznih stvari – dalekozor, mobitel, olovku i papire, rukavice, ključeve i zeleni šešir. Životinje su jedva čekale vidjeti što će raditi sa svim tim stvarima.
“Odakle ti to, medo?” – začudi se lisica koja još ništa nije donijela.
“Našao sam to kod lovačke kuće. Lovac je vidio srnu, potrčao za njom i tamo ostavio ruksak. Pa sam ga posudio”, rekao je medvjed.
Kad su životinje pripremile hranu, piće i ukrase, sve su se okupile na čistini. Čak su i ptice stigle i odlučile se pobrinuti za glazbu u zamjenu za nekoliko zrna. I tako su se izmjenjivale u pjevanju svojih prekrasnih proljetnih pjesama. Na zabavu je došla lisica. Htjela je okusiti gozbu, ali je sova rekla: “Ti, lisice, nisi ničim pridonijela. Ništa nisi donijela, nisi nam pomogla u pripremama, pa ne možeš s nama guštati.”
“Ali ja nemam ništa….i ne znam ništa”, tužno je rekla lisica.
“Sigurna sam da znaš nešto što drugi ne znaju”, reče sova.
“Znam mnogo smiješnih priča o lisicama”, nasmiješila se lisica.
“Pa, vidiš. Zašto nam ne ispričaš nešto? Uostalom, slavlje ne uključuje samo hranu nego i smijeh.”
I tako se zabava nastavila. Sve su životinje bile vesele. Bila je to jako lijepa proslava, jer je svaka životinja sudjelovala, svaka je životinja na neki način pomogla da bude bolje. Netko hranom, netko vodom, medo zabavnim stvarima, a lisica je donijela smijeh u obliku svojih priča.
Ispričat ću vam dio priče koju je lisica ispričala životinjama. Radilo se o starom liscu koji je preko zime otišao spavati u vikendicu kod jedne stare žene.
“Svaki put kad bi došao tamo”, ispričala je lisica priču, “baka bi ga mazila i stavljala mu hranu u zdjelicu. Liscu se to jako svidjelo, ali je na kraju prestao dolaziti. Nije mu se sviđalo kad ga je baka zvala Mica.”
Životinje su se valjale po podu od smijeha. Ali to nije bio kraj priče.
“Lisac je zatim otišao zimovati kod lovca. Lovac nije dobro vidio a stalno je zaboravljao naočale, pa nije bilo puno bolje nego kod one stare žene. Lovac ga je zvao Rex i stavio ga je u kućicu za pse jer ga je zamijenio za svog psa.”
Na to je zec istupio naprijed.
“Mogu li vam dati zagonetku?”
“Naravno, Zeko”, mahnula mu je sova svojim krilom da kaže.
“Znate li kada zečevi postanu prljavi i smrde?”
Nitko nije znao. Zeko im je morao reći.
“Pa kad medvjed ostane bez toaletnog papira.”
Proslava je završila u veselju, smijehu i pjesmi. Životinje su očistile čistinu za sobom i bile su sretne što žive u ovako lijepoj šumi u kojoj svi pomažu jedni drugima i uživaju u zajedničkom životu.
