Bio je jednom mali jež po imenu Oraščić. Živio je u šumi koja se upravo pretvarala u prekrasnu jesensku bajku. Lišće na drveću počelo je mijenjati boju u žutu, narančastu i crvenu i polako padati na zemlju. Oraščić je bio vrlo sramežljiv, a ostale životinje u šumi bojale su se njegovih bodlja, zbog čega nije imao puno prijatelja.
Volio se skrivati u svojoj jazbini, odakle je promatrao vjeverice kako plešu na drveću ili lisice koje se šuljaju kroz grmlje. Oraščić je znao da je krajnje vrijeme da se pripremi za zimu.
Sunce je sjalo kroz drveće, a životinje su virile iz svojih kuća. Svi su imali puno posla. Životinje su se pripremale za nadolazeću zimu, jurile među šuštavim lišćem kako bi skupile hranu i izgradile sigurna skloništa. Medvjedi su se spremali na zimski san, lisice su gradile jazbine, a vjeverice su po šumi tražile otpale orahe. Jež je znao da ima jazbinu, ali je u njoj bilo vrlo malo hrane. “Ova jabuka mi vjerojatno neće biti dovoljna“, rekao je Oraščić tužno u sebi dok je gledao jedinu jabuku koja je ležala na njegovom krevetu prekrivenom lišćem.
Oraščić je pažljivo izvirio njušku iz rupe i krenuo na put. Trebao je skupiti nešto hrane i pripremiti se za zimu. Ježić je polako lutao šumom, a njegove malene šape šuškale su među opalim lišćem koje je stvorilo prekrasan šareni tepih u šumi. Odjednom je na zemlji ugledao orahe i male gliste. Upravo je htio uzeti malo hrane za sebe kad je mala crvena vjeverica skočila ispred njega i pobjegla mu.
“Moje je!” viknula je. Svatko se borio za hranu kako je mogao. Oraščić se zaprepastio, odmaknuo se i tužno odgovorio: “Oprosti, nisam htio, ali još nemam nikakvih zaliha”, nesretno je odgovorio. Vjeverica se zamislila.
“Ionako ne volim baš gliste, možeš ih uzeti”, rekla je mašući svojim pahuljastim repom. Jež je bio iznenađen što se vjeverica ne boji njegovih bodlji i stavlja u njih male gliste. “Možeš li mi, molim te, pomoći pronaći hranu? Nemam puno prijatelja, a ti se brzo krećeš i sigurno vidiš više odozgo nego ja”, bojažljivo je upitao mali jež. Vjeverica, koja se predstavila kao Miška, nasmiješila se. “Naravno, rado ću ti pomoći!” veselo odgovori Miška.
Tako je jež slijedio svoju novu prijateljicu, vjevericu, koja je skakutala s grane na granu i pomagala mu u potrazi za hranom. “Tamo su pale bobice!” povika ona s hrasta, skoči na zemlju i povede ježa ravno k njima. Uz Miškinu je pomoć na svoja bodljikava leđa stavio bobice. I tako su novi prijatelji zajedno skupljali bobice, gliste, male jabuke i puževe. Dan se bližio kraju i jež se vratio u svoju jazbinu, zahvalan na pomoći svoje nove prijateljice vjeverice. Kad je krenuo spavati, netko mu je pokucao na vrata.
“Mogla bi ti poslužiti i mekana mahovina da te grije zimi”, odgovorila je vjeverica Miška koja se pojavila ispred svoje jazbine.
“Hvala”, srdačno je odgovorio jež i pozvao svoju novu prijateljicu unutra. Tako je sramežljivi jež otvorio svoje srce i prihvatio pomoć nove prijateljice te zimu nije proveo sam. Bilo mu je drago što se napokon netko više ne boji njegovih bodlji.
