U školi za duhove danas je bio stvaralački dan. Svi mali duhovi dobili su zadatak izraditi čestitke za svoje mame, čiji se dan uskoro obilježava.

Bliži se Majčin dan, kada i mali duhovi žele svojim mamama pokazati koliko ih vole. Prije nego što je zazvonilo za kraj nastave, duhovi su pokazivali svoje kreacije s pjesmicama i crtežima. 

Profesor Vrpoljko, mali patuljak koji je stajao na hrpi knjiga kako bi ga djeca mogla vidjeti, svakoga je lijepo pohvalio. 

„Pokaži nam, Zubomila, što si ti nacrtala za svoju mamu“, pozvao je Zubomilu.

Zubomila je ustala i svima pokazala čestitku sa srcima i crtežom mame koji je lijepo obojila. 

„A ovdje sam nacrtala još i ružičastu ružu koja će me uvijek podsjećati na mamu, jer je lijepa i predivno miriši.“

„Bravo, Zubomila“, pohvalio ju je profesor Vrpoljko „A ti, Mihaele?“

Mali vodenjak ustao je i pokazao svoju čestitku.

„Ja sam nacrtao šalicu za dušice sa srčekom. Zato što je moja mama najdraža dušica u cijelom jezercu. A zapravo i na cijelom svijetu!“

„Super, to je baš lijepo. A ti, Pufi?“ pitao je profesor.

Ali Pufi je ispred sebe još uvijek imao samo prazan list papira. 

„Meni ništa ne pada na pamet“, rekao je i kopkao olovkom po zubima.

„Ma nemoguće, tako dugo sjediš ovdje, a ništa nisi smislio ni nacrtao?“

Pufi je odmahnuo glavicom.

„Ajmo onda smisliti nešto zajedno“, predložio je profesor Vrpoljko. „Mamama se daruju cvjetići, jer su i one lijepe i nježne. Što kažeš da nacrtaš neki cvjetić?“

„Naprimjer ružu? Ne, moja mama nema trnje.“ odgovorio je Pufi

„Svatko ima trnje, pogotovo ti, Pufi“, zarežala je Zubomila na svog brata.

„Pogledaj, ovdje je atlas cvijeća. Sigurno ćeš izabrati neki lijepi i nacrtati ga mami za čestitku.“

Profesor je lupnuo po knjizi, a Pufi ju je uzeo i počeo listati. Na kraju je ipak nešto pronašao i počeo brzo crtati po papiru. Čak su mu na pamet pale i rime pa u čestitku napisao i pjesmicu. Čim je završio, veselo se nasmiješio i pokazao svoju kreaciju cijelom razredu.

„Koji je ovo cvijet? To više izgleda kao vuk s otvorenim ustima“, rekla je Zubomila.

„To je ruža sa trnjem. Ima iste zube kao moja mama“, smijao se Pufi i počeo recitirati pjesmicu koju je smislio.

„Najljepša si ruža, 

al’ trnje ti sječe, 

tko tebe naljuti, taj nema sreće!“

Profesor je klimnuo glavom. 

„Lijepo, Pufi, baš lijepo. Baš me zanima hoće li se tvojoj mami svidjeti tvoja čestitka.“

„Važno je da je napravljeno s ljubavlju i od srca“, rekao je Pufi ozbiljno. Čim je zazvonilo za kraj nastave, prvi je istrčao iz razreda i iz škole.

Tako je Majčin dan, čak i onaj zubati, lijepo proslavljen. Sve mame u cijelom Crnomračju vesele se čestitkama koje su im njihova djeca napravila. A naravno, i Pufijeva mama bila je jako sretna i smijala se kad je čitala pjesmicu. Na kraju, Pufi je bio u pravu – to je bila čestitka iz ljubavi i od srca, a takve najviše razveseljavaju mame.