Kovač Janko i sjekira

Bilo jednom jedno bogato kraljevstvo kojim je vladao stari kralj. No, njegov narod nije živio tako dobro. U siromašnom selu pod zidinama dvorca živio je mladi kovač Janko, koji je danonoćno marljivo radio zajedno sa svojim starim ocem.

Zrakom je odjekivalo zveckanje čekića o nakovanj, ali bez obzira na to koliko su naporno radili, jedva su zarađivali za komad kruha ili vrč vina. Kraljevski vojnici redovito su dolazili skupljati visoke poreze po selu i ljudima nije ostajalo gotovo ništa. Tako se siromaštvo širilo selom poput bolesti.

Jedne hladne večeri, dok se stari kovač spremao na počinak, Janko je zatvarao radionicu. U tom trenutku zazvonilo je zvonce i vrata su se otvorila. U radionicu je ušao starčić sa šeširom koji mu je padao preko lica, a ispod kojeg je virila prljava sijeda brada. U jednoj ruci držao je štap, a u drugoj staru sjekiru. Odjeća mu je bila poderana, a lice gotovo nevidljivo zbog prljavštine i sjene šešira.

„Mladiću, biste li mi mogli popraviti ovu sjekiru? Treba mi za cijepanje drva,“ reče promuklim glasom starac. Janko obriše ruke o staru košulju i primi sjekiru u ruke.

„Naravno, gospodine, popravit ću je. Imamo dosta posla, molim vas dođite za četiri dana u ovo vrijeme,“ odgovori Janko i prijateljski se nasmiješi starcu. Kada je Janko položio sjekiru na radni stol, vrata su se naglo otvorila, a čak je i malo zvonce palo i otkotrljalo se po podu. U radionicu su uletjeli kraljevski stražari s mrkim izrazima na licima.

„Porez! Vrijeme je za plaćanje!“ zareža kapetan i grubo odgurne starca. „Kralj traži svoj dio!“ rekli su stražari dok su pružali ruku očekujući novac. „Više nemamo,“ odgovori Janko, pružajući im novčiće koje je imao u blagajni. Vojnici su ipak zavirili unutra i ugledali još tri novčića. Uzeli su još dva, ostavivši samo jedan. „To će valjda biti dosta,“ nasmijao se kapetan i sa stražarima brzo iziđe. Starac je sve promatrao u tišini.

„Ostavili su nam samo jedan novčić. Što ću reći ocu?“ potišteno je razmišljao Janko nakon što su stražari otišli. „I nama uzimaju,“ reče mu starac, potapša ga po ramenu i ode.

Dani su prolazili. Janko je neumorno radio s ocem, bilo na kovanju mačeva ili potkivanju konja. No, potajno, noću kad bi našao vremena, radio je i na popravku sjekire, odlučan pomoći starcu. Kada je došao četvrti dan i sunce se već spuštalo za brdo, zazvonilo je zvonce nad vratima. Starčić se vratio po sjekiru, posegnuo u džepove, ali oni su bili ne samo prazni već i puni rupa. Pognuo je glavu i dlanovima brisao suze koje su mu se slijevale niz bradu. „Nemam novaca, gospodine,“ reče tužno. “Stražari su mi sve uzeli. Kako ću prehraniti obitelj bez sjekire?“ dodao je očajno. Janko je pogledao prvo njega, pa sjekiru u svojim rukama. Nasmiješio se i predao mu je. „Ne morate mi platiti, ne brinite. Prehranit ćete obitelj. Neka vam dobro služi,“ tiho je rekao i dao mu sjekiru, sada kao novu.

„Neka to ostane naša tajna,“ reče i namignu mu. Starac, sa suzama u očima, tiho mu zahvalio.

Dva dana kasnije dogodilo se nešto neočekivano. Starac se ponovno pojavio u radionici. Janko ga je srdačno pozdravio. Tada, na njegovo iznenađenje, starac se uspravio, odložio štap, skinuo šešir i povukao bradu. Obrišao je lice krpom i više nije pred njim stajao pogrbljeni starčić, već mladi princ Ronald, kraljev sin. „Pokazao si dobrotu iako nisi imao ni sam. Pomogao si mi kad mi je bilo najpotrebnije,“ rekao je princ s glasom punim poštovanja i zahvalnosti. „Bio sam prerušen kako bih obišao kraljevstvo, jer sam vidio da se narod muči, i otkrio sam zašto. Vidio sam kako naši stražari okrutno ubiru poreze. Otac i ja nismo znali da uzimaju toliko novca i da su tako nemilosrdni. To se mora zaustaviti,“ rekao je princ. Janko je u čudu samo klimnuo glavom.

Tada je princ, uz Jankovu pomoć, okupio cijelo selo i stražu na trgu, a došao je i sam kralj. Cijelo kraljevstvo je nestrpljivo isčekivalo prinčeve riječi. Princ Ronald je pred svima otpustio stražare. Porezni novac koji su sakupili morali su vratiti narodu, jer bi inače završili u zatvoru. Kralj i princ vratili su ljudima novac, a stražarima dali novu zadaću. Od sad će čistiti ulice i skupljati drva za siromašne – za to će dobivati samo hranu, bez novca. Narod je klicao i pljeskao u čast kralju i princu Ronaldu. Jankovo srce bilo je ispunjeno ponosom – njegov jednostavan čin dobrote promijenio je sudbinu kraljevstva.

Od toga dana, u kraljevstvu nije vladala samo pravda – kovač Janko, osim što je i dalje marljivo radio u svojoj radionici, dobio je i novu dužnost. Zajedno s princom Ronaldom, bio je zadužen za odabir najpoštenijih i najsposobnijih mladića iz cijelog kraljevstva, s ciljem osnivanja nove, čestite kraljevske straže. Mladi Janko postao je njihov kapetan. I tako se u kraljevstvu živjelo bolje nego ikad prije.