Medo knjižničar

Usred malog sela stajao je prekrasan park. Tu je raslo lijepo drveće, kroz selo je tekao potočić, a posvuda su vodile razne staze, gdje se moglo lijepo šetati. Sva su djeca voljela tamo šetati.

Kad biste jednom od tih staza prošetali sve do sredine parka, našli biste nešto najbolje što postoji. Bila je to jedna kućica. Imala je crveni krov i zavjese jarkih boja na prozorima. Kuća je bila čarobna. Bila je to dječja knjižnica. Bila je puna knjiga za djecu. Za dječake i djevojčice. No, ono što je ovu knjižnicu činilo posebnom je to što je imala izvanredan dječji kutak za čitanje. Bila je to vrsta sobe u kojoj su bili jastuci i udoban kauč i mogao si ležati koliko želiš i listati ili čitati najbolje priče iz knjiga.

Priče za djecu - Medo knjižničar
Medo knjižničar

Ali u kutu je bio još netko. Na tom kauču uvijek je sjedio veliki, pahuljasti medo. Ali on nije bio običan plišani medo. Ovaj medo je bio iz bajke. Jednog je dana u ovu knjižnicu došao dječak po imenu Viktor. Jako je volio knjige i volio je sve pustolovne priče. Kad je Viktor ušao u knjižnicu i tražio knjigu za posuditi, jedna je knjiga bila tako čudno osvijetljena. Svaki put kad bi je pogledao, bljesnula bi na njega. Nije mogao odoljeti. Morao ju je posuditi. Podigao ju je i odmah sjeo na kauč u kutu za čitanje. Tik uz medvjedića.

Otvorio je knjigu, zaiskrila je, a već na prvoj stranici bila je čarobna rečenica. “Ne dopusti da te obuzme san i neka se malo života vrati u meda ovaj dan.” Dok ju je Viktor čitao, knjiga se počela listati sama od sebe. Podigla se s njegovog krila i oko nje se uskovitlao čarobni sjaj. Riječi su iskakale iz nje, a slova su plesala. Zatim se spustila u Viktorovo krilo. Samo je zurio, ne shvaćajući što je to. “Pa? Hoćemo li čitati?” Začuo je nepoznati glas iza sebe. Okrenuo se i otkrio da mu se obraća medo. “Ti znaš govoriti?” upitao je Viktor. “Da, oživio si me čarobnom rečenicom u knjizi. Samo ova knjiga to može. Ja sam čarobni medo knjižničar. Sada mogu čitati, razgovarati i igrati se s tobom. Kad završimo knjigu, ti pročitaj zadnju rečenicu i ponovno ću zaspati. Ali ne brini, sljedeći put me možeš vratiti u život. Ako ponovno pročitaš prvu čarobnu rečenicu u ovoj knjizi.” Viktor se samo nasmiješio. Nije znao da medo u knjižnici može oživjeti. Zajedno su pročitali nekoliko knjiga. Pričali su o pustolovnim pričama i puno su se smijali.

Od tada se Viktor još više veselio odlasku u knjižnicu. Volio je svaki dan trčati stazama po parku najbržim putem do knjiga. Sjeo je na kauč i čitao je još više nego prije. Ne samo da je naučio puno novih stvari, već je tu imao i pomagača. Medvjeda knjižničara.

4.6/5 - (56 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)