Na rubu bajkovitog sela stajala je prekrasna zgrada. Bila je obojana u duginim bojama i ukrašena slikama na svim zidovima. No to nisu bile obične slike. Bile su to žive slike koje su se same pomicale. Svatko tko ih je pogledao, otkrio je da svaka priča svoju vlastitu priču. 

Što je bila ta čarobna zgrada? Bila je to knjižnica. Knjižnica puna knjiga, živih priča i bajki. Djeca iz cijelog sela redovito su dolazila u nju. Posuđivala su knjige, listala ih, gledala slike i učila svakakve divne stvari. 

Ali jednog se jutra dogodilo nešto neobično.

Kad je knjižničarka Ljubica htjela otvoriti knjižnicu, čula je tihi piskavi glasić iza vrata:

U tihom svjetlu knjižnice stare,

vilenjak sa slovima igra igre male.

“Slovo A ide posljednje,” šapće razdragano,

“a B na cvijetu ljulja se polagano.”

Ljubica je prislonila uho na vrata. Nije mogla razumjeti što se događa. Još ih nije otvorila knižnicu. Nitko nije trebao biti unutra. Otključala je vrata i zavirila. Nije vidjela nikoga, ali je tihi glasić i dalje pjevušio, a knjige su šuštale.

“Izgleda kao da glas dolazi iz knjige.“ pomislila je. Brzo je zgrabila knjigu koja se pomicala, otvorila je i od šoka pala na pod. Po stranicama je skakao sićušni čovječuljak, okrećući slova naprijed-natrag i pjevajući.

“Hej, mališanu, tko si ti? I zašto pomičeš slova u mojim knjigama?“ upitala je Ljubica. Čovječuljak je iznenađeno poskočio i zacvilio: „Ja sam vilenjak koji se igra sa slovima. Trčim između stranica knjiga i preslagujem slova i rečenice. To je ono što radim.“

“Ali zašto to radiš?“ upitala je Ljubica.

“Pa, ​​zapravo ne znam. Oduvijek sam to radio. Sam ne znam čitati, pa miješam slova i rečenice tako da ni drugi ne mogu čitati. Ako ja ne znam čitati, ne bi trebali ni drugi. Osim toga, zabavno je“, objasnio je vilenjak.

“To nije zabavno. Knjige djeci daju priče o kojima mogu sanjati. Pomažu im zamišljati nove svjetove, čine ih pametnijima i tješe ih kad su tužna. Kad sve pomiješaš, sve to nestane. Ali znaš što? Ne moramo ovako nastaviti. Nećeš više preslagivati slova. Naučit ću te čitati. Onda ćeš otkriti koliko su knjige čudesne i što ti mogu dati. Sastajat ćemo se ovdje svako jutro, rano, i ja ću te podučavati“, odlučno je rekla knjižničarka Ljubica.

U početku vilenjak nije htio. Mislio je da je prestar da bi išta naučio. Na kraju je ipak pristao. Bio je prilično znatiželjan kakva se sve čuda mogu skrivati u knjigama. Stoga je čitanju dao priliku. 

U početku nije bilo lako. Ali Ljubica je imala dovoljno vremena i strpljenja. Nakon nekog vremena, vilenjak je počeo čitati sam. A knjige? Zaljubio se u njih! 

Sada, svako jutro kada Ljubica uđe u čarobnu duginu knjižnicu, čuje tihi, piskavi glas. No više je ne uznemiruje. Zna da je to vilenjak koji više ne miješa slova ili rečenice, već ih s radošću čita naglas. Proždire svaku riječ. Zahvalan je što mu je knjižničarka pokazala čaroliju skrivenu u knjigama.

A ako pronađe neku pogrešku, rado će je ispraviti.