Jednom davno bilo je jedno kraljevstvo, a u tom je kraljevstvu živio kralj. Imao je sinove – Petra i Mihaela – i kćer Alenu. Kći mu je bila najdraža. Alena je bila pametna i ljubazna, zanimala se za umjetnost i knjige, i ljudi su je voljeli.

Kralj se često hvalio da je vrlo bogat i da će svo svoje bogatstvo – svoje blago – ostaviti svojoj jedinoj kćeri. Braća su se stoga jako naljutila i razmišljala kako nadmudriti oca i prigrabiti imanje za sebe. Odlučili su da će pronaći to blago i podijeliti ga, a Aleni ne ostaviti ništa.

Ali gdje ga tražiti? Prevrnuli su cijeli dvorac naglavačke, ali nisu pronašli ništa. Bili su razočarani i odustali bi da jedne noći nisu vidjeli kralja kako se šulja po dvorcu. Pratili su ga. Kralj se spustio na donji kat dvorca i zaustavio se u hodniku ispred velike slike zdjele s voćem. Pažljivo je otkrio sliku. Ispod nje nije bilo zida, nego vrata. Kralj je pogledao oko sebe da vidi da li ga tko promatra, pa je ušao unutra.

Braća su bila zadovoljna. Otišli su u krevet s planom kako će sljedeće noći istražili vrata iza slike i pronaći blago. Tako su i učinili. Čekali su da svi zaspu, izašli su u hodnik na donjem katu, otkrili sliku i ušli kroz vrata. Ali kakvo je bilo njihovo iznenađenje! Umjesto škrinja sa zlatom i dijamantima, našli su se u velikoj sobi punoj raznih knjiga. Plakali su od razočaranja. Kad su htjeli izaći, otkrili su da je u sobi i kralj, koji ih je primijetio.

Braća su ga ljutito optužila da je lagao: “Kakvo blago? To su samo glupe knjige!” Kralj se nasmijao: “Knjige su najveće blago na zemlji. One nas čine mudrima. Tko ih puno čita, puno zna i može dobro vladati kraljevstvom.”

Braća su se posramila. Ispričali su se ocu i zamolili ga da im dopusti da svaki dan idu u knjižnicu i čitaju. Kralj je pristao. I tako su prinčevi svaki dan nestajali na nekoliko sati. Nitko nije znao kamo idu. Samo je kralj znao da čitaju u zaključanoj sobi. Kralj je znao da su dječaci postali mudri.