Daleko u planinama stajala je mala kućica. Tamo su živjeli starac i starica. Svaki praznik posjećivao bi ih njihov voljeni unuk Jakov. Volio je to mjesto jer mu bilo čarobno. Nijedan dan u toj kućici nije bio običan.

Jednoga dana Jakov je odlučio pomoći baki i djedu očistiti tavan. Slutio je da će tamo pronaći neka blaga koja bi mu dobro došla. I doista, bilo je tamo mnogo stvari. Neke je odnio, neke oprao da bi se još mogle koristiti, a druge je složio na novo mjesto.

Kad je podigao staru deku da je otrese od prašine, iznenadio se onim što je pronašao ispod nje. Ondje se nalazila drvena škrinja.

“Bako, djede, što je unutra? Mogu li je otvoriti? Je li to neko blago?” upitao je Jakov nestrpljivo. Baka i djed su se samo nasmiješili i kimnuli da je otvori. Jakov je bio izvan sebe od uzbuđenja. Polako je otključao bravu na poklopcu a pažljivo ga podigao. Odmah je zavirio kroz prvu pukotinu koja se pojavila.

Širom je otvorio škrinju i tiho uzdahnuo od iznenađenja. U njoj je pronašao vitešku odjeću, kacigu i mač, ali i nešto još zanimljivije: tajanstveni dnevnik. Izvukao ga je. Nije bio puno veći od njegovog dlana. Požutjele stranice bile su uvezane u kožu, a korice su izgledale kao da su drvene. Jakov ga je pogledao i okretao u rukama sa svih strana. Toliko ga je želio otvoriti, toliko je želio znati što u njemu piše. 

“Smijem li?” upitao je baku i djeda. 

“Moj je, Jakove. Napisao sam ga kad sam bio malo stariji od tebe. Slobodno ga pogledaj. Ali budi oprezan! Nikome ne smiješ reći što iz njega saznaš”, objasnio je djed uz lukav osmijeh 

“O, sjajno, knjiga puna tajni”, promrmljao je Jakov i odmah počeo odvezivati ​​čvorove na uvezanoj koži.
Potpuno se zadubio u dnevnik. Proždirao je svaku riječ. Djed je u njemu prepričavao kako je svaki dan išao u šumu, što je ondje pronašao i koje je životinje susretao. Pisao je i o svojim ekspedicijama u planine i špilje, kako ga je ponekad bio strah jer su ga iz mračnih kutova šume promatrale oči raznih životinja. Sve što je Jakov čitao o svom djedu bilo je tako uzbudljivo, gotovo nestvarno. 

Ali u dnevniku je pronašao još nešto: oslikanu kartu. Dobro je poznavao mjesta označena na njoj. Znao je gdje su. Bez oklijevanja je otrčao u šumu s dnevnikom u ruci da vidi kamo će ga karta odvesti i što se krije na odredištu. Točno ju je slijedio. Nakon nekog vremena stigao je do odredišta. Tamo se nalazio veliki kamen, a ispod njega mekana glina. Jakov je odmah počeo kopati i nakon nekog vremena doista je nešto pronašao. 

Tamo je bila skrivena mala kutija. Izvadio ju je, otvorio i unutra pronašao djedovo blago: tu je bio rezbareni džepni nožić, kompas, šal koji je nosio i ručno izrađene narukvice prijateljstva koje je njegov djed sam napravio od kože. Jakov je bio oduševljen. Kakvo blago! Uzeo je kutiju i potrčao u kućicu. Kad se pojavio na vratima, djed se samo nasmiješio i upitao: “Jesi li pronašao blago, Jakove?“ 

“Jesam. Slijedio sam kartu i pročitao što si napisao u svom dnevniku, koje si životinje susretao i kako si otkrio špilje. Djede, molim te, mogu li ga zadržati? I hoćeš li mi sve ispričati? Želim znati sve što si tada doživio“, zamolio je Jakov djeda.

Te večeri kamin je bio upaljen u kućici. Jakov je sjedio kraj njega sa svojim djedom i bakom. U rukama je držao djedov dnevnik koji je pronašao. Vatra je lijepo plamtjela, a djed je pripovijedao priče, svoje vlastite priče, baš onako kako je Jakov želio. I to je bilo najviše što je djed mogao dati svom unuku: dio svog vremena i dio sebe. Jakov se i danas sjeća te večeri.