Šarena jesen polako se bližila kraju. Šareno lišće bilo je razasuto po tlu, a jesenski povjetarac se polako pretvarao u hladni vjetar ledene zime. Taj dan u školi bio je drugačiji od ostalih – učenici nisu učili i odlučili su izaći u prirodu. Međutim, u parku su vidjeli ne samo posljednju čaroliju jeseni – šareno lišće koje je ukrašavalo tlo – već i smeće koje su neodgovorni ljudi ostavili na tlu.
Tako su djeca, zajedno sa svojim učiteljima, odlučila skupiti smeće koje je bilo razasuto po tlu. Ne samo da će pomoći jeseni da istakne svoj prekrasan rad u obliku lišća, već će pomoći i prirodi.
“Ne da mi se!” Adela i njezin prijatelj Mihael mrmljali su dok su stajali u grupama sa svojim kolegama iz razreda. Djeca ušuškana u tople jakne dobila su rukavice i vreću za smeće.
„Neka to očiste oni koji su to razbacali“, začuo se glas iz sljedeće grupe, gdje su bili stariji učenici. “Točno!” Progovorio je još jedan učenik koji je igrao igrice na svom mobitelu. Učiteljica se nasmiješila djeci i objasnila im: “Znate, nisu svi odgovorni i bacaju svoj otpad u smeće. I time uništavaju ne samo ovaj prekrasan park, već i prirodu”, mudro im je objasnila.
„I danas nećemo učiti niti se igrati na mobitelima, a malo ćemo pomoći parku da ponovno bude čist i siguran, ne samo za nas, već i za životinje koje ovdje žive“, rekao je učenicima drugi učitelj.
“Ali zašto to moramo učiniti?” Adela je ljutito upitala. “Zato što priroda pati od sveg ovog otpada. Smeće pripada u kantu za smeće i mi joj barem malo možemo pomoći na ovaj način. A sada stavite rukavice i počnite skupljati smeće u vreće za smeće!” učitelji su naredili djeci. Djeca su se raspršila po parku u grupama, a učitelji su hodali među njima i pomagali im. Adela nije voljela skupljati zalijepljene omote čokolade ili plastične boce s tla.
“Fuj!” rekla je djevojčica dok je stavljala smeće u vreću. “Gle, nešto je unutra!” Mihael je viknuo kad je u grmlju primijetio plastičnu vrećicu koja se miče. Ali smeće se ne miče, samo na vjetru, ali sada puše samo lagani, hladni povjetarac. Adela je zgrabila suhi komad drveta koji je ležao na travi i pažljivo je pomaknula vrećicu. Odande se začuo tihi zvižduk. Što bi to moglo biti? Adela nije oklijevala i zajedno s Mihaelom pažljivo su otvorili vrećicu. Unutar vrećice ležao je mali zapetljani jež, prednjih nogu zapetljanih u plastičnu vrećicu. Adela je potrčala učitelju po pomoć. I tako su djeca, uz pomoć učitelja, oslobodila malog ježa koji se zapetljao u vreći.
Jež je veselo skočio, nasmiješio se svojim spasiteljima i nestao u grmlju. „Vidite, skupljanje smeća ima smisla! Upravo ste spasili život malom ježu“, ponosno je rekla učiteljica djeci. Klimnuli su glavom u znak slaganja. Itekako ima smisla. I tako su Adela i Mihael, ponosni na svoje herojsko djelo, skupili svo smeće koje su mogli pronaći i ispričali svoju priču o zapetljanom ježu svim svojim kolegama iz razreda. Djeca su bila više nego ikad prije oduševljena skupljanjem smeća. Shvatili su koliko je važno zaštititi našu prirodu. Nikad ne znamo kojoj životinji treba pomoć. Ne samo jež, već i ptica ili malo dijete mogu se zaplesti u smeće ili uhvatiti neugodne bakterije.
Tako su djeca skupila svo smeće u parku i dogovorila se da će s učiteljima ići u park blizu svoje škole i kad god vide smeće na tlu, stavit će rukavicu ili vrećicu na ruku i uredno ga baciti u kantu za smeće gdje mu je i mjesto. I zato svi znamo da smeće pripada u kantu, a ne na tlo.
