Jednom davno živjeli su stolar i njegova žena koji su silno žudjeli za djetetom. Svakodnevno molili su se za dijete, ali dijete nikako nije dolazilo. Iza njihove kuće nalazio se prekrasan vrt pun cvijeća i biljaka. Nitko se nije usuđivao ući u njega jer je pripadao vještici po imenu Gertruda.
Jednog dana stolarova žena se razboljela i poželjela salatu od matovilca koji je rastao u Gertrudinu vrtu.
Stolar, zabrinut za svoju ženu, upitao ju je: “Što mogu učiniti za tebe, draga moja ?”
“O”, odgovorila je, “umrijet ću ako ne okusim malo matovilca iz vrta iza naše kuće.” Stolar je volio svoju ženu i odlučio joj udovoljiti. Te noći popeo se preko zida, ubrao malo matovilca i donio ga kući. Njegova je žena napravila salatu, pojela i toliko joj se svidjela da je poželjela još.
Sljedeće noći stolar se ponovno uputio u Gertrudin vrt. Ali ovaj put ga je vještica dočekala, jer je primijetila je da joj nedostaje matovilca i željela je uhvatiti kradljivca.
“Kako se usuđuješ ući u moj vrt i krasti mi matovilac! Proklet ću te!” povikala je.
“O, smiluj se, molim te. Moja je žena bolesna i žudi za matovilcem”, preklinjao je stolar.
Tada mu je vještica rekla: “Možeš uzeti koliko god matovilca želiš, ali pod jednim uvjetom. Kad tvoja žena rodi, dijete mi moraš predati. Ja ću se o njemu brinuti kao majka.”
Stolar je bio očajan, ali se bojao vještice i pristao je. Kad je došlo vrijeme da se dijete rodi, pojavila se vještica. Dala joj je ime Matovilka i odnijela je sa sobom.
Kad je Matovilka odrasla, bila je najljepše dijete na svijetu. Kad je imala dvanaest godina, vještica ju je zatvorila u kulu duboko u šumi. Kula nije imala ni stepenice ni vrata, samo malen prozor na samom vrhu. Kad god bi vještica dolazila ili odlazila, govorila bi:
“Matovilka, Matovilka! Spusti svoju kosu!”
Matovilka je imala prekrasnu dugu zlatnu kosu i svaki put kad bi čula vještičin glas, spustila bi je niz prozor, a vještica bi se po njoj popela.
Jednoga dana princ je jahao kroz šumu i začuo predivno pjevanje. Bio je očaran i želio je doznati tko tako lijepo pjeva. Bila je to Matovilka, koja je sjedila kraj prozora i pjevala. Princ ju je poželio vidjeti, ali nije pronašao vrata kule i tužan se vratio kući.
Sljedećeg dana ponovno je došao. Dok je slušao Matovilku kako pjeva, ugledao je vješticu kako prilazi i začuo riječi:
“Matovilka, Matovilka! Spusti svoju kosu.”
Vidjevši kako djevojka spušta dugu kosu, a vještica se penje, princ je shvatio kako doći do nje. Sutradan je stao pod prozor i povikao:
“Matovilka, Matovilka! Spusti svoju kosu.”
I ona je poslušno spustila kosu. Princ se popeo u kulu, a Matovilka ga se isprva prestrašila jer nikada prije nije vidjela muškarca. No princ je bio ljubazan prema njoj i naposljetku ju je zaprosio.
Matovilka je isprva oklijevala, ali kako joj život s vješticom nije bio drag, pristala je udati se za njega.
Princ je bio sretan, ali Matovilka nije mogla izaći iz kule jer nije bilo vrata. Princ joj je obećao da će sljedeće večeri donijeti dugo uže, ona će se popeti iz kule, a on će je odvesti na svom konju.
Sljedećeg dana, kada je vještica bila odsutna, princ je došao s dugim užetom, kao što je obećao, i povikao: “’Matovilka, Matovilka! Spusti svoju kosu.”
„Doći ću sutra navečer i donijeti uže“, rekao je princ. „Ti ćeš se spustiti, a ja ću te odvesti u svoje kraljevstvo.“
I doista, sutradan je donio dugo uže, privezao ga za prozor i učvrstio čvorom. Matovilka i princ spustili su se iz kule i pobjegli prije nego što se vještica vratila.
Princ ju je odveo u svoj dvor i ondje su živjeli sretno do kraja života.
