Crvene cipele

Jednom je živjela lijepa djevojčica sa svojom majkom. Živjele su u malom selu ne tako daleko. Djevojčica je uvijek bila bosa jer su ona i njezina majka bile presiromašne da joj se kupi par cipela. Djevojčica se zvala Karen.

Zimi je Karen morala nositi vrlo velike drvene cipele, zbog čega su joj stopala bila prilično crvena, a to je izgledalo tako opasno! Stopala su je boljela od drvenih cipela.

Jednog dana, žena postolara koja je živjela usred sela napravila je Karen par crvenih cipela. Namjeravala ih je dati Karen. Zamotala ih je u prekrasan papir za zamatanje i stavila u kutiju.

Karenina majka je bila jako bolesna pa joj je Karen otišla kupiti lijekove. Na povratku joj je žena postolara predala kutiju i Karen je žurno otišla kući. Kad je stigla kući, majka joj je umrla od bolesti i Karen je bila tužna.

Na majčinu sprovodu Karen je prvi put nosila crvene cipele i svi su bili zapanjeni jer to nisu bile cipele za žalovanje. Upravo tada, krupna starija gospođa prošla je u kočiji i ugledala Karen.

Starica se sažalila prema Karen i pozvala ju je u svoju kočiju.

“Jadnice! Ja ću se brinuti za tebe”, uvjeravala ju je starica, a Karen ju je slijedila.

Starici se nisu svidjele crvene cipele na nogama pa ih je spalila. Starica se brinula o Karen dok nije odrasla i bila vrlo lijepa.

Jednog dana prolazile su kraljica i njena mala princeza. Svi su zurili u lijepu princezu, čak i Karen. Mala princeza nosila je crvene marokanke i Karen joj se divila.

Crvene cipelice male princeze bile su ljepše od onih koje joj je napravila žena starog postolara i htjela je baš takve. Starica joj nije dopustila da ih ima.

Kad je Karen bila dovoljno stara da bude krizmana, starica ju je odvela do bogate postolarske radnje po novi par cipela. Karen je htjela par crvenih cipela koje je vidjela u izložbi, ali bile su napravljene za grofovu kćer.

Karen je inzistirala na crvenim cipelama, ali starica je bila jako stara i nije mogla vidjeti da je Karen odabrala par crvenih cipela.

Karen je nosila crvene cipele u crkvu za krizmu i vjernici su bili šokirani. Nitko nikada nije nosio crvene cipele na krizmu, samo crne cipele!

Starica ju je zamolila da odmah izuje svoje crvene cipele, ali je ona odbila. Odjednom se pojavio vojnik s dugim crvenim bradama i kada je ugledao crvene cipelice malene djevojčice, oduševio se i rekao “Vidi, kakve lijepe cipele za ples!”

Karen nije mogla ne otplesati korak ili dva. Stopala su joj nastavila plesati kao da cipele imaju moć nad njima. Kad je izula crvene cipele, stopala su joj prestala plesati i laknulo joj je.

Sada je starica bila bolesna, a Karen ju je pazila, a zatim je stigla pozivnica za Karen. Bila je pozvana na veliki bal u gradu. Karen je odlučila napustiti bespomoćnu staricu i prisustvovati balu.

Obula je crvene cipele, otišla na bal i počela plesati. Odjednom nije imala kontrolu nad svojim stopalima i nastavila je plesati sve dok je stopala nisu boljela i dok nije počela plakati.

Tada se pojavio vojnik s crvenom bradom i naredio joj da pleše do kraja vremena. On je rekao:

“Pleši u svojim crvenim cipelama dok ti koža ne postane blijeda i hladna! Pleši od vrata do vrata, i gdje borave ponosna, tašta djeca. Čut će kako kucaš i bojat će se.”

“Milost!” Karen je povikala, ali je nastavila plesati i plesati. Da je barem poslušala staricu i otišla po par crnih cipela.