Bila je jednom šuma u kojoj je živjela obitelj ježeva u velikoj hrpi lišća. No bili su zabrinuti za najmlađeg ježa. Ježevi obično izlaze noću, kad je mrak, a ovaj mali jež izlazio je samo kasno popodne, dok nije pao mrak. Znate li zašto? Zato što se bojao mraka.
Ali jednoga je dana, potpuno zaboravivši na vrijeme, otišao je u dugu šetnju. Sunce je polako zalazilo kad se mali ježić sjetio da je zalutao na drugi kraj šume. Neće stići kući po danu, pomislio je. Potrčao je natrag što je brže mogao. Ali ježevi nisu brzi. Sunce je već zašlo ispod horizonta, a jež je još bio daleko od kuće.
Jež se polako probijao kroz lišće, ne mogavši više vidjeti put.
“Upomoć! Bojim se!”
“Ho, ho, ne boj se”, dozivala je sova s grane visoko na drvetu. “Noć je prekrasna.”
“Nije, ružna je, mračna i strašna”, povika mali jež.
“Hajde za mnom, pokazat ću ti put do čistine”, ponudila je sova i poletjela pred ježa.
Kao što je i obećala, letjela je nisko iznad zemlje i malom ježu pokazala put do čistine. Tamo nije bilo tako mračno. Zapravo, bilo je prilično lako vidjeti.
Na nebu je sjao pun mjesec, a oko njega su svjetlucale zvijezde.
“Vau, kako je prekrasno,” čudio se jež, gledajući u raskoš neba. “Ali moram ići kući kroz mračnu šumu, gdje ni mjesec ni zvijezde ne mogu sjati kroz guste grane smrekovih stabala.”
“A gdje ti živiš?” odjekivali su tihi glasovi. Mali jež pogleda oko sebe, ali ne vidje nikoga. Oko ušiju su mu zujale samo male mušice.
“U hrpi lišća na kraju šume”, rekao je jež tužno.
“Možda nećemo doći, ali usred šume je prekrasno jezerce. Slijedi nas, odvest ćemo te tamo.”
“Ali ne vidim nikoga. Gdje ste vi? Tko ste vi?”
Odjednom je među drvećem zasvijetlilo nekoliko svijetlih točkica.
“Mi smo ovdje, mi smo krijesnice.”
“Oh, prekrasne ste”, divio se mali jež, puštajući da ga njihova svjetla vode kroz mračnu šumu.
Kraj jezerca je doista bilo vrlo lijepo. Mjesec i zvijezde odražavali su se na njegovoj površini, krijesnice su letjele oko usnulog cvijeća, a žabe su pjevale svoju noćnu pjesmu.
“Uvijek sam mislio da su noću samo tama i tišina. Nikad nisam mislio da noć može biti tako lijepa”, uzdahne jež. “Ali imam još dug put do kuće.”
Šišmiš je preletio iznad ježeve glave.
“Znam gdje živiš. Moj dom nije daleko od tvog”, šapnuo je šišmiš vodeći ježa do ruba šume.
“Hvala vam, prijatelji moji! Ovo je moj dom! Vidim hrpu lišća, tamo je naša kuća”, radovao se jež, probijajući se lišćem do svoje kuće.
Ali prije nego što je došao tamo, posljednji put je pogledao zvjezdano nebo, mjesec i krijesnice u daljini.
“Sova je bila u pravu, noć je uistinu lijepa i čarobna. Puno zanimljivija od dana, koji već jako dobro poznajem. Od sada ću izlaziti kao i ostali ježevi – noću.”
