Jednom davno, iza šume i velike livade, nalazio se vrtić. Djeca iz cijelog grada išla su tamo. Igrala su se, učila nove stvari, i odmarala. Voljela su taj vrtić. Svaki je dan u njemu bio zanimljiv, ali taj je dan bio poseban.
U vrtić je stiglo neobično pismo – ravno s neba. Od Sunca. Djeca su od ranog jutra nestrpljivo čekala da teta otvori poštanski sandučić. Čim je otvorila vrata, potrčala su oko nje i pitala: „Imaš li ga? Imaš li pismo od Sunca? Što u njemu piše?“ Teta se samo nasmiješila. Iz džepa je izvadila jarkožutu omotnicu i zamolila djecu da lijepo sjednu na tepih. Sjela je među njih i počela čitati:
„Draga moja djeco, došlo je vrijeme za proljeće. Moje zrake postale su jače. Volim vas vidjeti kako se igrate vani u vrtu i trčite po travi. Zato se trudim sjati što jače mogu, da vam ne bude hladno. Ali trebam vašu pomoć. Imam puno posla: moram se pobrinuti da maslačci procvjetaju, da trava pozeleni, da se tlo zagrije i da se ježevi i druge životinje probude nakon zime. No ponekad naiđe oblak ili mraz, i tada nemam dovoljno snage da sve ugrijem. Zato trebam i vas – da dozovete proljeće. Pokušajte otpjevati neku proljetnu pjesmu. Ako to učinite svi zajedno, sigurno će uspjeti i doći će proljeće. A onda ću imati jače i toplije zrake. Hoćete li to učiniti za mene?“
„Da!“ povikala su sva djeca i odmah upitala tetu koju će pjesmu otpjevati. Teta je na trenutak zastala, pa se sjetila jedne. Kad su se dogovorili, svi su se obukli i izašli u vrt kako bi Sunce moglo čuti njihovu pjesmu.
Djeca su napravila krug, uhvatila se za ruke i počela pjevati:
“Proljeće, proljeće, dođi k nam,
uđi k’o slika u zlatni ram.
Budi s nama, već je čas,
neka sunce grije nas.
Neka zrake sjaje sve,
nek¨ probude cvjetove.“
Pjesma je odjekivala po cijelom gradu. Djeca su pjevala, držala se za ruke i vrtjela u krugu. Ptice i ježevi, koji su se skrivali, čuli su tu pjesmu. Krtice su provirile iz svojih rupa i gledale tko tako lijepo pjeva. Dječji pjev razlijegao se posvuda i dopirao sve do neba.
Kad ga je Sunce čulo, činilo se kao da se napunilo energijom: proširilo je svoje zrake i počelo snažno grijati. Ptice su poletjele oko djece u ritmu pjesme, a budući da se zemlja počela zagrijavati, životinje su se prestale skrivati u svojim jazbinama. Polako su izlazile i protezale se nakon dugog zimskog sna. Sve je izgledalo baš kao u proljeće. Djeca su bila presretna što su izvršila zadatak koji im je sunce zadalo. Pomogla su dozvati proljeće.
Nekoliko dana kasnije u vrtić je stiglo još jedno pismo – također ravno s neba. Sunce je djeci puno zahvalilo na pomoći i obećalo da će im sjati i grijati ih, kako bi mogla uživati u toplom vremenu i gledati kako se priroda budi i cvjeta.
A teta je jedva čekala pokazati djeci cvijeće, drveće i životinje. Jer to je najljepše u prirodi: ona nam daje i otkriva bezbroj čudesnih stvari, i to posve besplatno – samo treba gledati oko sebe.
Bezveze