Daleko iza šume, na tihom, skrivenom mjestu, stoji mala šarena drvena kućica. Prozori su ukrašeni prekrasnim zavjesama, krov sja crveno, a šareno cvijeće cvjeta na prozorskim daskama. U toj kućici živi starica po imenu Agata – žena s ljubaznim osmijehom i daškom čarolije. Voli nositi šal na glavi, okrugle naočale i cvjetnu suknju.
Živi sama u svojoj kućici, daleko od ljudi, a opet zna sve što se oko nje događa i uvijek je spremna pomoći. Kako je to moguće? Agata nije obična žena. Ima čarobne moći. Može čuti kilometrima daleko. Čuje sve! Kad se netko smije, kad je netko tužan, kad je netko ljut… Agata samo naćuli uši i osluškuje.
Jednoga dana sjedila je na svojoj klupi ispod prozora, uživajući u prirodi i pijući svoj omiljeni čaj od lipe. Odjednom je nešto začula. “Gdje si otišao? Gdje se skrivaš?” dopirao je tanak glas iz obližnjeg sela. Agata je prepoznala da je to glas djevojčice i da je tužan. Nije gubila vrijeme – pozvala je svoje ptičice pomagačice.
„Drage moje ptice, trebam vašu pomoć. U selu je tužna djevojčica kojoj naša pomoć treba upravo sada. Poletite k njoj i saznajte koga je izgubila“, zamolila ih je Agata. Ptice su smjesta odletjele prema selu. Nakon nekog vremena pronašle su djevojčicu kako sjedi pod drvetom i briše suze. Letjele su oko nje i osluškivale što govori kroz suze. Saznale su da je izgubila mačića. Nestao je negdje, a ona nije znala gdje je ni je li mu se što dogodilo.
Ptice su odmah odletjele k Agati i sve joj ispričale. Agata je to već znala prije nego što su joj dojavile. Ali što sada? Mačića je trebalo pronaći i vratiti djevojčici. Agata je razmišljala i znala da mora požuriti. Svaka je minuta bila dragocjena. Tko zna što se moglo dogoditi mačiću? Naćulila je uši ne bi li čula mijaukanje. Ali – ništa. Ni glasa. Zato je još ponovo zamolila ptice: “Letite na sve strane, moje ptičice, i pronađite mačića.”
Ptice nisu gubile vrijeme. Odletjele su i pretražile cijelo selo i šumu. Nakon nekog vremena vrabac je ugledao prljavo klupko krzna kako spava u grmlju nedaleko od Agatine kuće. Brzo je pozvao ostale, a zatim su zajedno odletjele po Agatu i odvele je do mačića. Doista, bio je to izgubljeni mačić – blatnjav, gladan i umoran, spavao je u hladu grma. Odlutao je do ruba šume, iscrpljen, i tamo zaspao.
Agata ga je nježno podigla. Nahranila ga je, oprala i zatim vratila njegovoj djevojčici. Naravno, ptice su ga vodile, da se opet ne izgubi. Kad je djevojčica ugledala svoga voljenog mačića kako joj dolazi, odmah je shvatila da je poslala Agata, koja ju je čula. Bila je presretna. Privila ga je uz sebe i zahvalila pticama.
Daleko iza šume, drvena kućica još uvijek stoji sasvim sama. U njoj živi Agata, koja sve čuje i svima pomaže: djeci, odraslima i životinjama. A njezine male pomagačice, ptice, lete oko nas posvuda. Tko zna, možda jedna od njih sjedi na grani ispred tvog prozora.
