Iza ledene stijene i visokih brda bilo je veliko kraljevstvo. Tamo su živjeli kralj i kraljica i njihovi mali prinčevi. Zvali su se Simon i Sanel. Oboje su imali crnu kosu, duboke smeđe oči i osmijehe od uha do uha. Bili su jako ljubazni i pametni. Roditelji su bili ponosni na njih. Svaki dan su smišljali igre koje bi igrali i svaki trenutak učinili posebnim. Svaki dan s njima bio je čaroban.
Doslovce. Prinčevi su imali tajnu. Mogli su napraviti pravu magiju. Kada su zajedno izgovorili čarobnu pjesmicu koju su samo oni znali, ostvarilo im se sve što su u tom trenutku poželjeli. U sljedećem kraljevstvu, odmah iza susjednog brda, živjeli su njihova tetka i ujak. Često su odlazili kod njih. Simon i Sanel jako su voljeli tetku i ujaka i rado su provodili vrijeme s njima. Put do sljedećeg kraljevstva vodio je kroz šumu. Do njih su jahali na konjima i uvijek uživali u putovanju. Prinčevi i njihovi roditelji znali su taj put napamet.
Ali jednog dana, dok su se vozili njime, dogodilo se nešto neočekivano. Odjednom su se pred njima pojavili razbojnici. Iskočili su iza grma i povikali: “Novac ili život!” Konji kralja i kraljice ustuknuli su i propeli se. Roditelji su skoro pali s njih. I Simon i Sanel su bili uplašeni, ali su znali da samo oni mogu pomoći svojim roditeljima i sebi. Pogledali su se i odmah znali da misle isto. U tišini su zajedno počeli izgovarati čarobnu pjesmicu: “Neka se sve brzo promijeni, neka više ne bude samo san. Vjerujemo da će biti sada, želja će nam se ispuniti, isti čas.”
Tada su prinčevi zatvorili oči, uhvatili se za ruke i stvari su se počele događati. Razbojnici su pali s konja, a lijane su se spustile s drveća i počele ih tako čvrsto omotavati da se razbojnici nisu mogli pomaknuti. Pokušali su pobjeći, ali njihova je snaga bila mala u usporedbi s magičnom.
Roditelji nisu shvaćali što se događa. Samo su odmahivali glavama i gledali što se događa ispred njih. Prinčevi su se samo nasmijali od oduševljenja i čekali da im drveće ispuni želju. “Pa, sada možemo razbojnike baciti na konje i odvesti ih ravno do tetke i ujaka. Tamo će se s njima obračunati.” Sanel se nasmiješio i namignuo Simonu. I kako je rekao, tako je i bilo.
Kada su stigli kod tetke i ujaka, predali su im razbojnike, a oni su ih propisno kaznili.
Kad su im sve ispričali, teta i tetak samo su se nasmiješili jedno drugom. Znali su da su Simon i Sanel posebni dečki. Znali su da imaju čarobne moći. Ali također su znali da su prinčevi bili čarobni na druge načine. U tome što su svoje moći znali iskoristiti na pravi način. I to je najvažnije.
