Počela je suša. Nitko dugo nije vidio oblake, čak se i sunce činilo puno toplijim nego inače. Životinje u šumi skrivale su se u sjeni borova i hladile u najbližem potoku. Ali vrućina nije bila njihova najveća briga. Budući da dugo nije padala kiša, požar je mogao izbiti svakog trenutka. I upravo se to dogodilo u borovoj šumi.

Bilo je sunčano poslijepodne, a sunce je stajalo visoko na nebu. Životinje su se odmarale na mahovini ili umakale šape u potok, kada je jazavac odjednom osjetio nešto čudno. “Čini mi se da nešto gori”, rekao je. Ubrzo su vjeverice u daljini opazile tanak oblak dima.

“Požurite, brzo, moramo ugasiti vatru!” povikale su životinje koje su sjedile uz potok. Brzo su stale u red od potoka do vatre i dodavale jedna drugoj vodu u svim posudicama koje su imale. Nakon nekoliko minuta uspjele su ugasiti požar. Zapalila se samo mala hrpa lišća, pa je vatra brzo stavljena pod kontrolu. Umorne, životinje su sjele uz potok da odmore.

Tada je jazavac počeo razmišljati naglas: “Trebali bismo biti bolje pripremljeni. Sljedeći put bi se mogla zapaliti nečija kuća. Trebali bismo napraviti prijenosno vatrogasno crijevo. Što mislite?”

“To je odlična ideja, jazavče, ali gdje ćemo naći novac za to?” upitale su znatiželjne vjeverice. “Prikupit ćemo priloge. To je za dobru stvar, siguran sam da će svi rado pomoći”, odlučno je rekao jazavac.

I tako je bilo. Jazavac i vjeverice odmah su krenuli kroz šumu, skupljajući novac i potrepštine za izgradnju prijenosnog vatrogasnog crijeva. Sve su životinje rado dale svoj prilog – osim najbogatijeg stanovnika šume, medvjeda. On je samo podigao nos i ponosno rekao: “Neću vam ništa dati, nemam ja puno. Ako mi se kuća zapali, sam ću je ugasiti. Ne treba mi vaše vatrogasno crijevo. To je glupost i bacanje novca.”

Iako je medvjed odbio sudjelovati, ostale su životinje skupile dovoljno i ubrzo prionule na posao. Svi su pomagali, osim medvjeda. Za nekoliko sati crijevo je bilo gotovo. 

Jedva nekoliko dana kasnije, morali su ga upotrijebiti. A znate li čija se kuća zapalila? Naravno – medvjedova. Baš onog koji nije htio pomoći niti priložiti novac. Sada je bespomoćno stajao ispred svoje goruće kuće i očajnički dozivao pomoć dok se dim izvijao iz svih prozora.

Životinje su čule njegove krike i odmah dotrčale s vatrogasnim crijevom. Požar je već bio velik i teško ga je bilo obuzdati, ali na kraju su uspjele. Plamenovi su se ugasili pod snažnim mlazom vode koji je vatrogasno crijevo neumorno izbacivalo.

Medvjed je stajao ispred svoje kuće, tužno gledajući kako voda otiče kroz vrata. Tada je shvatio: da je bio unutra, a prijatelji mu nisu priskočili u pomoć, moglo se dogoditi nešto puno gore. Okrenuo se iscrpljenim životinjama i tiho rekao: “Žao mi je. Žao mi je što sam vam se rugao i odbio pomoći. Hvala vam što ste me spasili.”

Životinje su bile dobrodušne i oprostile su mu. Čak su mu pomogle očistiti dom kako bi mogao opet živjeti u njemu. Tada ih je medvjed pozvao na najbolji ručak koji je mogao pripremiti. Od tada više nije bio škrt ni sebičan. Bio je sretan što ima prijatelje koji znaju oprostiti.