Kika i zubić vila

Kad navečer padne mrak i umjesto sunca na nebu se pojave Mjesec i zvijezde, počnu se događati čudne stvari. Više kao magične stvari.

Malo ljudi zna kakav bajkoviti život počinje noću. Tek što se sklope okice posljednje djevojčice i dječaka, sićušna krila počinju lepršati i svijetliti na odškrinutim prozorima. To su čarobne vile. Lete tiho i tako da ih nitko ne vidi. Pronađu malenu pukotinu na svakom prozoru dječje sobe i ulete unutra. Pogledaju kroz krevetić na kojem djeca spavaju i gledaju mogu li pronaći zubić koji je ispao. Ako ga nađu, odnesu ga u svoje vilinsko kraljevstvo.

No, prije nego što ga odnesu, one posipaju vilinski prah po krevetiću kako bi djeca imala lijepe snove, a ponekad im ostave i nešto za uspomenu. Odrasli ih ne mogu vidjeti ni čuti. Nikada. Ali ako bi se neko djete probudilo i bilo potpuno tiho, možda bi čulo šuštanje krila i klepetanje tihog glasića. Ove su vile prilično pričljive.

Jedne noći u jednoj sobici, kada je bio mrkli mrak, probudila se djevojčica. Zvala se Kika. Nije mogla zaspati, pa je samo ležala na krevetu i gledala u strop. U tom trenutku začula je blagi glas. “O da, bole me ruke, bole me noge, bole me krila. Ovo je užasan posao. Ti zubi su tako veliki i teški. Da barem imam nekakav ruksak. Ali s jednim ovakvim, moje ruke će otpasti u minuti.”

Kika je pozornost usmjerila na policu s koje je dopirao glas. Na rubu police sjedilo je maleno stvorenje. Bila je to vila. Sjedila je na uglu, spuštenih nogu i samo se žalila. Odjednom je ustala i izletjela kroz otvoreni prozor. Kika nije mogla vjerovati svojim očima. Ali bila je sigurna da to nije bio san.

Nakon nekog vremena, našoj se djevojčici počeo klimati zub. Kad joj je zub ispao, stavila ga je u kutiju pored kreveta. Nadala se da će vila uskoro doći po njega. Sa zubom je spakirala malo iznenađenje. Sjetila se koliko je vila bila nesretna pa joj je napravila mali ruksak. Te je noći otišla u krevet i ostavila otvoren prozor za vilu.

Imala je lijepe snove cijelu noć. Kad se ujutro probudila, nije bilo ni zuba ni ruksaka. Samo novčić za uspomenu i ceduljica s porukom. “Hvala ti, Kika. Budući da si mislila na mene, svake ću večeri raspršiti čarobni prah na tvoj krevet tako da možeš imati bajkovite snove.” Od tada Kika slatko spava i nikad ne zatvara prozor.