Jednom davno bio je jedan poštanski autić. Razvozio je ljudima pisma i razne pakete. Vozio je po vrućini, zimi, kiši i snijegu. Išao je i kada je bila poledica, a ceste skliske… kao led. 

U jednom selu Juričina mama naručila je lijekove u ljekarni. Jurica je bio bolestan, a mama nije imala auto da ode po njih, pa ih je dala poslati poštom. Autić je ukrcao paket s lijekovima i krenuo na put.

“Baš danas klizi!“ rekao je autić dok se penjao uz brdo. 

U zavoju je sreo crveni autić koji je zapeo u snijegu pokraj ceste.

“Joj, poštanski autiću, kamo ideš?“ promrmljao je crveni autić iz snijega.

„Moram dostaviti važan paket,“ rekao je poštanski autić.

“Bolje nemoj nigdje voziti. Pogledaj kako klizi. Skliznuo sam s ceste u jarak i sad moram čekati da dođe moj prijatelj traktor i izvuče me.“

“Ali ja moram ići. Ne brini, mogu ja to,“ rekao je odlučno poštanski autić i polako krenuo cestom.

Bio je otprilike na pola puta do sela kada je sreo veliki kamion. Kamion je stajao uz cestu i nije se mogao popesti uz brdo.

“Joj, poštanski autiću, kamo ideš? Pa svuda je led,“ začudio se kamion.

“Moram dostaviti važan paket,“ rekao je poštanski autić.

“Aha. I ja moram dostaviti važan paket. Vozim hranu u trgovinu da ljudi mogu kupiti nešto za jesti. Ali možda ću zakasniti jer ne mogu prijeći ovo brdo.“

“Moram krenuti. Sretno! Za koji tren će ovuda naići moj prijatelj traktor, sigurno će ti pomoći.”

Poštanski autić nastavio je dalje. Spuštao se niz strmi brijeg, a kotači su mu se zavrtjeli tako brzo da se počeo bojati. 

“Vozim prebrzo,” pomislio je autić i počeo kočiti. Ali to je bila greška, jer kad naglo zakočiš na ledu, kotači još jače klize.

Odjednom je vidio da klizi ravno u jarak. Skliznuo je s ceste u snježni pokrivač. Barem je bilo mekano, ali nije mogao više van.

“Joj, sad neću uspjeti dostaviti paket na vrijeme. Prije nego što traktor stigne, već će odavno pasti mrak,“ žalio se poštanski autić. 

Već je skoro zaplakao kad je čuo da netko dolazi. Bio je to veliki crveni auto s rotirkama koje su plavo svijetlile.

“Poštanski autiću, dolazimo ti pomoći!“ povikao je auto i zatrubio.

Poštanski autić je odmah prepoznao vatrogasce! Oni su mu odmah pomogli da se izvuče iz snijega natrag na cestu.

“Hvala vam, vatrogasci! Hvala vam puno, puno!“

“Nema na čemu, autiću. Pomagati drugima je naš posao,” rekli su vatrogasci. “Mi moramo dalje, kod grada je drvo palo na cestu i treba pomoći,” S upaljenom rotirkom nastavili su svojim putem

Poštanski autić sada je vozio pažljivije i sretno stigao u selo. Predao je paket Juričinoj mami.

“Hvala ti, autiću. Sada će Jurici sigurno biti bolje kad ima prave lijekove.”

Autić je bio ponosan što je uspio dostaviti važan paketić. Vratio se u poštu, parkirao u toplu garažu i odmarao se, da skupi snagu za sljedeću pustolovinu, kad bude opet morao nekome dostaviti nešto važno.