Bila je hladna subota. Grad je bio obavijen bijelim ruhom, a iza raznih prozora provirivalo je ukrašeno, blistavo drvce. Djeca su se s oduševljenjem sanjkala i gradila sve vrste snježnih ukrasa. Jure i njegova mala sestra Sandra istrčali su iz kuće u dvorište, pokriveni do ušiju.

Pahuljasti snijeg prekrivao je njihovo dvorište poput velikog bijelog prekrivača koji je svjetlucao na suncu. Jure i Sandra bili su spremni stvoriti nešto posebno od snijega.

“Napravimo snjegovića!” Jure je uzbuđeno viknuo, zgrabivši šaku snijega. Mala sestra nije oklijevala i pridružila se gradnji snjegovića. Složili su se da će napraviti najvećeg snjegovića kojeg njihove male ruke mogu stvoriti.

“Mogu li vam se pridružiti?” Tata je doviknuo s terase, spreman pomoći djeci. Djeca su oduševljeno kimnula glavom. S tatom će sigurno ići brže. Moraju uspjeti, ne smiju dopustiti da se snijeg na suncu otopi i da ne naprave ni jednog snjegovića. I tako su se svi bacili na posao. Jure je pokazao svojoj mlađoj sestri kako zamotati snijeg u veliku kuglu, koju je zatim trebalo gurati preko snijega ispred sebe. Kako je lopta postajala sve veća i veća, djeci su se oči zasjale.

“Ogromna je!” rekao je tata kad je vidio koliko su veliku loptu djeca uspjela stvoriti. „Baš je lijepo što si međusobno pomažete“, nasmiješio im se tata i pohvalio njihovu kreaciju. „Sada nam treba još jedna u sredini“, rekao je tata djeci. Zajedno su stvorili još jednu grudvu snijega, nešto manju od prethodne. Ali bila je teška, pa ju je tata pažljivo podigao i stavio na prvu veliku loptu.

“Ja ću napraviti zadnju!” rekla je Sandra veselo i bacila se na posao. Pokušavala se prisjetiti kako joj je to objasnio stariji brat. Zagrabila je malo snijega i oblikovala malu kuglu koju je zatim gurnula ispred sebe. Napravila je to točno onako kako joj je mali brat pokazao i objasnio, i stvarno je uspjela. Zatim su, uz pomoć svog tate, treću loptu stavili na sam vrh. “Super ti ide!” Jure ju je pohvalio kad je vidio kako je njegova mala sestra to sama uspjela. Stvarno brzo uči. “Ogroman je!” djeca su u čudu uzviknula kad se pred njima pojavio veliki snjegović. Bio je čak i veći od tate.

“A sada mu napravimo oči, nos i usta!” rekao je otac i poslao djecu da donesu kamenje i mrkvu kojom će mu napraviti nos. Sandra je otrčala u kuhinju, gdje je njezina mama kuhala juhu. Uzela je jednu od mrkvi i istrčala natrag van. U međuvremenu, tata i Jure dali su svom prijatelju snjegoviću gumbiće, oči i usta od kamenčića. Tata je podigao Sandru u naručje, a ona je zabila mrkvu na mjesto nosa. „Još nešto nedostaje“, pomislio je Jure i potrčao po štapiće kako bi snjegović imao ruke.

“I neće li mu biti hladno?” – upitala je Sandra znatiželjno. Tata je kimnuo. “Onda mu dajmo šal!” rekao je, skidajući crveni šal s vrata i omotavajući ga oko glave gospodina Snjegovića.

“Baš sam se pitala gdje je nestala moja mrkva!” nasmijala se mama dok je izlazila van. Djeca su se samo hihotala. Mama se nasmiješila i odgovorila: “Gospodin Snjegović izgleda nevjerojatno! Samo još malo detalja i bit će savršen!” Brzo je utrčala u kuću i vratila se sa starim loncem koji je stavila snjegoviću na glavu.
„I snjegović je gotov!“ – rekla je s osmijehom, promatrajući radost u očima svoje djece.

“Ovo je najbolji dan na svijetu!” Sandra je vrisnula, grleći mamu. Svi su gledali njihovu prekrasnu kreaciju kako se uzdiže u njihovom dvorištu. Odjednom su djeca pomislila da se snjegović nasmiješio. Šal se lagano pomicao na vjetru, a kamenje na njegovim ustima se razvuklo u osmijeh. “Jeste li to vidjeli?” uzviknuo je Jure u čudu. Tata i mama su se smijali. „Mislim da je sretan jer smo ga svi zajedno stvorili. I ovako nam je zahvalio“, rekao je tata. I tako se dan polako bližio kraju. Jure i Sandra uživali su u toploj čokoladi kraj okićenog drvca i virili kroz prozor, gdje su se divili svojoj kreaciji koja se uzdizala u njihovom vrtu poput velikog božićnog ukrasa. Bili su sretni zbog lijepog dana koji su proveli zajedno i ponosno su se divili snjegoviću u vrtu.