Jednom davno živjela je jedna vesela djevojčica po imenu Hana. Nije voljela gledati televiziju niti se igrati s lutkama – najviše je voljela biti s mamom u kuhinji. Kad nije bila u školi, pekle su razne ukusne kolače i iz njihove se kuhinje uvijek širio slatki miris. Mnoge pekarice i slastičarke mogle bi im zavidjeti.

Bližio se tatin rođendan i Hana je dobila ideju. Čim je došla iz škole, požurila je u kuhinju.
“Mama, možemo li pripremiti tortu za tatin rođendan?“ upitala je veselo. „Ali ovaj put želim peći sama, a ti mi samo reci što i kako. Može?“ Moooolim te“, molila je mamu. Jako je željela nešto napraviti sasvim sama.

Mama se nasmiješila. Ideja joj se svidjela. Ovoga puta neće Hana pomagati njoj, nego ona Hani.
“Naravno, Hana. Bit ću tvoja pomoćnica, kao što si ti uvijek bila moja“, rekla je i nježno joj pomilovala raščupane pletenice.

Došlo je subotnje jutro. Tata je otišao u grad po stvari za popodnevnu proslavu. Hana se presvukla iz pidžame, oprala zubiće i lice pa otrčala u kuhinju. Čvrsto je zavezala pregaču i u kuharici pronašla recept za čokoladnu tortu koju su ona i mama odabrale za tatu. Prvo je pripremila sve sastojke, baš kako ju je mama učila.

“Sad možeš čarobirati kao prava slastičarka!“ nasmiješila se mama. Hana je pažljivo odmjerila brašno, šećer i mlijeko. Zatim je vješto razbila jaja – i niti komadić ljuske joj nije upao! Zatim je zajedno s mamom zamijesila tijesto. U tijesto je Hana dodala komadiće mliječne čokolade koju je tata obožavao. Mama se nije mogla načuditi koliko je njezina djevojčica spretna.

Kad je došlo vrijeme da tortu stavi u pećnicu, Hana je duboko udahnula. Kalup je bio malo težak i, nagnuvši se, slučajno je dotaknula rub vruće pećnice.
“Au!“ poviknula je uplašeno dok je stavljala kalup unutra. Malo je opekla ruku. 

Mama je odmah dotrčala.
“Hana, rekla sam ti da me pričekaš kad budeš stavljala tortu u pećnicu“, rekla je i odmah joj stavila ručicu pod hladnu vodu.

“Znam, mama, oprosti. Htjela sam to napraviti sama. Ali stvarno me skoro ne boli“, odgovorila je Hana, iako ju je ipak malo boljelo. Na ruci je imala malu crvenu točkicu.

Hana nije odustala. Kad se biskvit za ispekao i ohladio, Hana ga je ukrasila ukusnim jagodama i šarenim bombonima, a na vrhu je napisala: „Za tatu“. Torta je bila zaista prekrasna.

“Iako si se malo opekla, nisi odustala i torta ti je uspjela. Prekrasna je – i sigurno jako ukusna. Ponosna sam na tebe!“ pohvalila je mama Hanu i zagrlile je.

Kad se tata vratio kući, Hana i mama su ga dočekale u dnevnoj sobi.

“Sretan rođendan!“ povikala je djevojčica radosno s tortom u rukama. Tata je pogledao tortu.

“Divna je. Hvala ti. Hana, jesi li ju sama pekla?“ upitao je.
Hana se nasmijala.
„Da, uz malu pomoć mame,“ odgovorila je. Tata ju je zagrlio i slavlje je moglo početi.

Kuća se ubrzo ispunila smijehom, veselom glazbom i pohvalama za Haninu tortu.. 

Zaista joj je uspjela. Iako se malo opekla, to se događa i najboljim pekarima. A jednog dana od male Hane sigurno će izrasti izvrsna pekarica ili slastičarka.