Kik je bio nemiran, ali veseo mali pauk. Uvijek je gradio svoje mreže posvuda. Jednoga sunčanoga proljetnog dana, krenuo je na putovanje u svojoj mreži. Dok je letio u na blagom proljetnom povjetarcu, naišao je na farmu.

Tamo je sagradio svoju mrežu u štali, pored stare kuće u kojoj su dvojica starih ljudi koji su voljeli životinje. Imali su ih mnogo: konje u štali, prasad u svinjcu i kokoš u kokošinjcu, a njihov vjerni pas Šapko živio je s njima u kućici.

Kad su baka i djed u štali vidjeli paukovu mrežu, nisu je uništili jer su znali da tamo živi mala životinja, pauk. I stvarno! Kik je tamo živio. Bio je to mali smeđi pauk koji je volio da mu je mreža lijepo ispletena poput najljepše slike ili izvezene zavjese. Radio je naporno, tkao i tkao kako bi ju učinio što ljepšom, savršenom. Dobro se brinuo o njoj, uvijek ju je držao čistu.  Kad god bi se negdje poderala, brzo bi ju popravio, temeljito očistio i oprao tako da na njoj nije bilo ni trunke prljavštine. “Odlično, gotovo je!” rekao je sam sebi jednog jutra nakon što je ispleo prekrasnu mrežu. Paukova mreža u štali je već bila prilično velika. Čak su i konji u čudu zurili u Kikov rad.

Odjednom su se na nebu iznad štale i cijele farme počeli stvarati ogromni tamni oblaci. Pa, stvarno nije izgledalo nimalo dobro… Čak se i sunce sakrilo od straha! Tada je naišla ogromna oluja, vjetar je snažno puhao i oluja je počela.

Starica i starac brzo su svezali konje, zaključali prasad u svinjac, a kokoši u kokošinjac te se zajedno s Šapkom sakrili u kući. Grane su se lomile posvuda, lišće je letjelo po dvorištu i plesalo ludi ples, a povrh svega počela je i kiša. Pa, to je bila prava oluja! Sve su životinje drhtale od straha. Kik se također bojao te je brzo požurio ojačati svoju mrežu kako je jak vjetar ne bi otpuhao ili rastrgao. Brzo je tkao kako se mreži ništa ne bi dogodilo. Iako je bio u štali, jak vjetar je puhao unutra kroz staro drvo i unutra su padale zalutale kapi. Odjednom je vjetar zapuhao tako jako da je Kik sletio na tvrdo tlo u štali.

“Jao, boli, boli!” plakao je i vrištao mali pauk sklupčan na tlu. Ali ni konji ni prasad ga nisu čuli. Bio je premalen. I tako je ondje tužno plakao, i dugo ga nitko nije čuo, sve dok po tlu nije prošla stonoga. 

“Zašto plačeš?” upitala ga je znatiželjno, žmirkajući prema njemu sa svojih stotinu malih nožica. Kik je odgovorio sa suzama u očima: “Pao sam s mreže kad je puhao jak vjetar. Ne mogu ustati jer me noga boli. Vau, kako boli!” požalio se pauk stonoga, pokazujući na svoju mrežu u kutu štale.

Stonoga se predstavila kao Jožka. I bilo joj je žao pauka, jedva se uspjela sakriti od oluje, pa je rekla: “Čekaj, na farmi pored živi i pauk, Emile, ali on je liječnik za kukce, bube i pauke. Brzo ću ga pozvati, sigurno će ti pomoći!” Stonoga se sjetila i brzo krenula prema farmi koja je bila pored bakine i djedove farme. I tako je stonoga, iako je imala toliko nogu, trčala najbrže što je mogla da dovede liječnika. Barem je oluja prestala i sunce je provirilo iza oblaka. Vraćala se jedna po jedna i uz puno pomoći. Pauk Emil liječio je malog pauka Kika, previo mu nogu, dao mu lijekove protiv bolova i pomogao mu da se vrati na svoju mrežu. Iako ga je noga još malo boljela, a vjetar mu je trgao paukovu mrežu, nije mu smetalo jer je upoznao nove prijatelje – pauka Emila i stonogu Jožku.

Njegov novi prijatelj pauk čak mu je pomogao popraviti mrežu, koju je oštetila oluja, tako da je bila lijepa i jaka kao i prije.

“Puno vam hvala!” Kik je sa suzama u očima rekao pauku doktoru. I nije zaboravio zahvaliti stonogi Joži, jer da nije bilo nje, ne znam što bi bilo s paukom. Možda bi ondje ležao i plakao do danas. Ali i ljudi i životinje pomažu jedni drugima. I tako bi trebalo biti.