Na rubu šume, uz široku rijeku, živjelo je jedno indijansko pleme. Ujutro se iz trave dizala magla, a zrak je mirisao na dim iz ognjišta koja su se polako gasila nakon što su cijelu noć grijala ljude iz plemena. Ondje su imali svoje domove, svoje obitelji i životinje. Svaki je Indijanac imao dva imena.

Prvo su mu dali roditelji odmah po rođenju, a drugo bi dobio od šamana nakon svojeg osmog rođendana. To je ime otkrivalo što voli raditi, u čemu je posebno vješt i kakav je zapravo duboko u sebi.

Adela se tom danu veselila već jako dugo. Bila je znatiželjna kakvo će joj ime šaman odabrati. Svi stariji u plemenu već su imali svoja indijanska imena i ona su im puno značila. Njezina najbolja prijateljica zvala se Brza srna jer je trčala brzo poput vjetra i nitko je u igrama nije mogao sustići. Njezin prijatelj Hrabri vuk nije poznavao strah. Štoviše, uvijek je bio spreman ohrabriti druge kad su se bojali. A sada je došao red na Adelu. 

Ali ona nije znala koje bi ime mogla dobiti. Bila je dobra u mnogim stvarima, no činilo joj se da ni u čemu nije osobito posebna. Dok su s mamom sušile ljekovito bilje na suncu, povjerila joj je svoju brigu: 

„Mama, bojim se da za mene ne postoji nijedno ime koje bi mi pristajalo.“ 

Mama joj se nježno nasmiješila: 

„Ne boj se. Svaki čovjek u sebi nosi nešto posebno, baš kao i ti. Dovoljno je da to netko jednom ugleda i svi će to prepoznati,“ rekla je i nježno joj pogladila spletenu pletenicu. 

Dan svečanosti brzo se približavao i pripreme su bile pri kraju. Svi u plemenu nosili su drva, skupljali cvijeće, a djeca su pomagala ukrašavati prostor oko velike vatre. Veselo su radili, smijali se i pjevušili. Samo je Adela bila nervozna. 

Odjednom je ugledala malog Tadiju kako sjedi kraj potoka i plače. Odmah je potrčala k njemu da mu pomogne. Vidjela je da je pao i pritom potrgao narukvicu od perlica koja mu je bila dragocjena. Adela mu je pomogla skupiti rasute perlice, a zatim su ih zajedno nanizali na čvršću uzicu. 

„Znaš“, rekla je, „po mojem mišljenju, narukvica je sada još jača nego prije. Prošla je test i izdržala je.“

Te su riječi umirile Tadiju. Ponovno se nasmiješio i veselo potrčao dalje.

Kad je sunce počelo zalaziti, Indijanci su oko vatre upalili baklje, a šaman je pozvao cijelo pleme na svečanost. Jedno po jedno, osmogodišnja djeca prilazila su šamanu kako bi primila svoja nova indijanska imena. 

Kad je napokon došao red i na Adelu, šaman ju je pažljivo promotrio, podigao obje ruke prema njoj i lice mu se ozarilo. Već je znao koje će ime dobiti. 

„Danas se pokazalo tko uvijek zna donijeti svjetlo, radost, utjehu i smijeh drugome. Hvala ti na tvojoj dobroti i na tome što uvijek pomažeš drugima,“ rekao je mirnim glasom. „Od danas ćeš se zvati Sunčeva zraka.“

Adeli oči zasjale su od radosti. Ime joj se odmah svidjelo jer joj je savršeno pristajalo. Od toga dana više je nije zvao drukčije, a svi su znali da će, kad god je Adela u blizini, u plemenu biti malo više svjetla, topline i dobre volje.