Denis je uvijek marljivo pomagao svojoj mami oko priprema za Božič –  zajedno su ukrašavali stan, ali i postavljali stol. Pitao se zašto uvijek postavljaju tanjure i pribor za četvero, kad ih je za Badnjak samo troje – mama, tata i on. 

“To je takav običaj, Denise. Uvijek se na stolu ostavi prazan tanjur u slučaju da dođe neki prolaznik i nema s kim pojesti badnji ručak,” objasnila mu je mama.

Denis je o tome dugo razmišljao. Ne sjeća se da su ikada proveli Badnjak s nekim drugim – uvijek su bili samo njih troje. Svidjela mu se ideja da pomogne nekome tko nema gdje jesti za Badnjak. Ali kome? Gdje može pronaći takvu osobu? 

Naravno, znao je za beskućnike. Ponekad ih je viđao na trgu –  u staroj i prljavoj odjeći, kako prose novac za hranu. Jasno! Pozvat će nekoga k sebi kući i ispuniti mjesto za prolaznika kako treba! 

Rekao je da mora otići po poklon za prijatelja i otrčao u grad. Tamo je dugo lutao i tražio, ali nije mogao pronaći nikoga kome bi mogao pomoći. Nije ni primijetio da je prošlo nekoliko sati otkako je otišao. 

Mama i tata bili su užasno zabrinuti za njega pa su krenuli u potragu za njim. Pronašli su ga kako sjedi na klupi na trgu. Htjeli su ga ukoriti, ali kad im je Denis objasnio što je radio, bili su dirnuti koliko je dobar. 

“Idemo kući, sine. Imam ideju – ispunit ćemo prazno mjesto za prolaznika tako da budeš zadovoljan”, rekao je tata. I tako je i bilo

Navečer su pozvali staru susjedu s prvog kata. Nije imala obitelj i Božić je provodila sama, u praznom stanu, bez svečane hrane i božićnog drvca. Bila je presretna što ima s kim provesti Badnjak.

Denis je bio jako sretan što su ispunili prazno mjesto za stolom, a roditelji su bili sretni što imaju tako dobrog sina. I nitko se nije ni sjetio darova.