Nekada davno živio je stasit čovjek. Bio je to trgovac koji je uvijek imao kvalitetnu robu i dobro se snalazio na tržnici. Bio je sretan: imao je lijepu ženu i sagradio veliku kuću, gotovo poput dvorca. Ipak, za potpunu sreću nedostajalo mu je samo jedno – dijete. 

On i njegova žena već su neko vrijeme pokušavali dobiti dijete, ali bez uspjeha. Polako su gubili nadu da će uspjeti i pomirili su se s time da će vjerojatno zauvijek ostati sami.

Kao da to nije bilo dovoljno, zadesio ih je još jedan problem. Došla je teška zima, robu je bilo sve teže nabaviti, a posao je počeo propadati. Ni nakon zime stvari se nisu popravile –  ljudi nisu imali novca, pa čak i kad je imao dovoljno robe, nije je imao tko kupiti. Morao ju je prodavati debelo ispod cijene i sve se više brinuo kako će platiti poreze. 

Jedne noći vraćao se s tržnice kada je sreo staricu. Imala je sijedu kosu skrivenu ispod tamnog šala, iskrivljen nos i prodorne, tamne oči.

„Gospodine, kamo ideš tako kasno?“ upitala ga je starica.

„S tržnice, gospođo“, odgovorio je kratko i krenuo dalje.

„Izgledaš zabrinuto. Ne ide ti dobro?“ upitala ga je starica, a čovjek je tužno uzdahnuo.

„Zima je bila loša, posao je krenuo nizbrdo, a ne znam hoću li imati dovoljno novca da platim poreze“, požalio se čovjek.

Starica ga je promotrila. 

„Mogu ti pomoći. Opet ćeš biti uspješan i imat ćeš obilje novca“, 

Čovjek ju je oprezno pogledao. 

„I što tražite zauzvrat?“.

Starica se nasmiješila.

„U ovo vrijeme, za godinu dana doći ću po svoju nagradu“

Čovjek je na trenutak razmislio, a zatim kimnuo: 

„U redu, dat ću vam što god poželite.“ 

Pomislio je da će, ako bude dobro poslovao, starici dati novac, robu ili štogod drugo. Tako su sklopili dogovor.

I doista, ubrzo je počeo opet dobro poslovati. Posao je procvjetao, robe je bilo u izobilju, a njegova se sreća još povećala kada je njegova žena saznala je da očekuju dijete. Brinuo se o njoj koliko god je mogao i oboje su s radošću iščekivali dolazak djeteta . 

Prošli su mjeseci i krajem zime dobili su sina kojem su dali ime Ivan. Bio je zdrav dječak, a roditelji su bili presretni.

Jedne večeri, dok su ga uspavljivali, netko je pokucao na vrata. Čovjek je otvorio i ugledao staricu.

“Dobra večer, uđite”, rekao je, a zatim oprezno dodao: “Jeste li odlučili kako da vam se odužim?” 

Starica je sjela na drveni stolac. 

“Jesam. Nagrada za moju dobrotu bit će tvoj sin.”

Čovjek je problijedio. Njegova žena, čuvši to, odmah je potrčala.

„Ne možete to misliti ozbiljno! To je naše dijete, a da nam ga uzmete…to je okrutno!“ rekla je žena.

„Tražite bilo što drugo – nakit, bisere, rijetku robu“, dodao je čovjek, ali starica je samo odmahnula glavom.

„Dat ću vam vremena”, rekla je mirno. “Vaš sin ostat će s vama dok ne navrši dvadeset godina. Do tada mora pronaći djevojku koja će ga poljubiti iz prave ljubavi. Ako u tome ne uspije, uzet ću ga za muža i služit će mi zauvijek.“

Nakon tih riječi nestala je.

Čovjek je prokleo dan kada je dao to obećanje, ali povratka nije bilo. Jedino čemu su se mogli nadati bilo je da će Ivan pronaći svoju pravu ljubav.

Kako je Ivan rastao, roditelji su se sve više brinuli. Nije bio naročito zgodan – zubi su mu bili iskrivljeni, jedna obrva viša od druge, a hod mu je bio malo teturav. No imao je dobro i plemenito srce. Uvijek je pomagao drugima.

Za razliku od oca, nije pokazivao zanimanje za trgovinu. Kao dječak dobio je na dar djedovu usnu harmoniku i od tada se zaljubio u glazbu. Svaki slobodan trenutak provodio je svirajući, a s vremenom je počeo nastupati na raznim proslavama i okupljanjima.

Započela je njegova devetnaesta godina. Roditelji su bili sve zabrinutiji. No nisu znali da se Ivan zaljubio. Na svakoj zabavi jedna bi djevojka ostajala najduže, samo kako bi ga slušala.

Te večeri Ivan je svirao na proslavi kraja žetve. Ljudi su pljeskali, plesali i veselili se, ali njegov pogled stalno se vraćao djevojci zlatne kose i smaragdnozelenih očiju. 

Kad je nakon ponoći krenuo kući, ona mu je prišla.

„Tako lijepo sviraš, Ivane. Odsviraj još nešto“, rekla je.

„Hoću, ali ne ovdje. Dođi, pokazat ću ti jedno posebno mjesto.“

Djevojka je oklijevala.
„Bojim se mraka.“

„Ne brini. Uz mene si sigurna“, rekao je.

Na kraju je pristala.

Otišli su do rijeke i sjeli na obalu. Voda je bila mirna, a nebo obasjano mjesečinom. Ivan joj je odsvirao njezinu omiljenu pjesmu, a zatim upitao: 

“Smijem li znati tvoje ime?”

“Ja sam Ana”, rekla je. 

Razgovarali su dugo. Ispričala mu je da je kći lovca, da ima mlađe sestre i da žive same jer im je majka umrla.

Kad su stigli pred njegovu kuću, Ivan je skupio hrabrost: 

“Ana, sviđaš mi se već dugo. Lijepa si, pametna, ljubazna. Ne poznajemo se dugo, ali želim se brinuti o tebi. Hoćeš li se udati za mene?”

Ana se nasmiješila: 

“I ja te volim, Ivane, ali udat ću se za tebe samo ako mi doneseš nešto doista posebno.”

Dogovorili su se da će se sutradan naći kraj rijeke. 

Ivan je kod kuće ispričao sve ocu. Otac mu je predložio da među robom potraži nešto vrijedno. Nakon dugog traženja pronašao je prekrasne zlatne naušnice optočene dijamantima.

Sljedećeg dana donio ih je Ani.

„Lijepe su“, rekla je, „ali nisu posebne. Postoje stvari koje su mi mnogo dragocjenije. Dat ću ti još priliku“

Ivan je pokušao ponovno. Donio joj je prekrasnu haljinu, plavu poput neba i svjetlucavu poput srebra. No ni ona je nije uvjerila.

“Nisu sve skupe stvari vrijedne. Postoje stvari koje su srcu vrijednije.”

Ivan se rastužio. Sjeo je i počeo svirati melodiju koja mu je bila u srcu. Te je noći skladao pjesmu i ujutro ponovno došao k rijeci.

„Što si mi danas donio?“ upitala je Ana.

Ivan se nasmiješio i podigao harmoniku.
„Sada znam da najdragocjenije stvari nisu one najskuplje. Zato sam ti donio nešto drugo.“

Počeo je svirati pjesmu koju je napisao samo za nju.

Ana ga je slušala, a oči su joj zasjale.
„Svatko mi može dati nakit“, rekla je tiho, „ali nitko ne može dotaknuti moje srce kao tvoja glazba.“

Zagrlila ga je i poljubila.

Ubrzo su se vjenčali, a Ivan je primio poljubac prave ljubavi. Tako je izbjegao svoju sudbinu i nastavio živjeti sretan život sa svojom Anom – ako, naravno, već nisu umrli.