Jeste li ikada sanjali ludi san? Zamislite što je Pufi sanjao za Noć vještica.
Posvuda je bilo snijega i puhao je ledeni vjetar. Pufi je stajao u vrtu ispred kuće samo u zelenim kratkim hlačama i potkošulji. Na glavi mu je bio vijenac od maslačka, tulipana, narcisa i jorgovana. Ali cvijeće mu je uvenulo od mraza, pa je izgledalo kao da ima dugu kosu.
Oko njega su bjesnili ledenjaci. To su tako mali duhovi koji se pojavljuju samo zimi. Oni prave ledenice, zamrzavaju prozore, i rade mnoge druge smicalice. Vole zamrzavati automobile i njihove akumulatore, a zatim se iz svog skrovišta smiju vlasnicima koji ih ne mogu upaliti.
Pufi nikada u životu nije vidio toliko ledenjaka na jednom mjestu. Nikada ih u Crnomračju nisu imali toliko. A onda je primijetio tko stoji u blizini i gleda kako ledenjaci prave mraz i uništavaju cvijeće. Njegova sestra Zubomila! Bila je odjevena u poderanu zavjesu koja je vijorila na vjetru baš kao i njezina razbarušena kosa.
“Što radiš ovdje?” upitao je Pufi.
Zubomila se nasmiješila, otkrivajući bijele zube na kojima bi pozavidio svaki zubati duh.
“Nisam Zubomila. Sada sam Morena, gospođa Zima, i ti mi se miči s puta. Ne podnosim proljeće! Ova okrutno lijepa zima neće nikada završiti i nitko joj ne može ništa!’
U tom trenutku Pufi je imao osjećaj kao da mu je netko gurnuo nogu u zamrzivač. Pogledao je dolje i vidio malog ledenjaka kako mu liže nogu.
“Mrš!” viknuo mu je Pufi i oslobodio nogu iz njegovog stiska.
Ali ledenjak je opet potrčao prema njemu. Srećom, kraj kuće su bile grablje za snijeg. Pufi ih je zgrabio i počeo je pometati ledenjake s puta. Neki su ostali na grabljama, držeći se i pljujući smrznuti snijeg na Pufija. Neki su samo psovali.
Tako je Pufi stigao kući. Začas se promrznuo do kostiju. Odmah je otišao u dnevnu sobu i tamo se srušio na čupavi sag kraj kamina, gdje je vatra lijepo grijala.
“Nitko me više neće izvući”, obećao je Pufi sam sebi i polako poželio zaspati. No, njegovo odmaranje prekinuo je dolazak mame.
“Baš je hladno”, jadala se trljajući hladne ruke. “Toliko je hladno da se naš pas pretvorio u ledenu skulpturu. Proljeće kao da negdje spava, a odavno je trebalo biti tu.”
Pufi se zaprepastio. Da li proljeće spava? I njihov pas? Smrznuo se?
Prije nego što je shvatio, netko je lupao na vrata.
“Tko je to, mama?” upitao je Pufi nakon nekog vremena.
“Susjed Vodenjak, njegova je kuća smrznuta, rekla sam mu da može spavati kod nas.”
U sobu je ušao vodenjak. Iz kaputa s kojeg je obično kapala voda su mu virile ledenice. Njegove bose noge nisu bile zelene nego plave, a također i ruke i nos. Umjesto šešira na glavi je imao kapu.
“Hladno je u jezeru. Led je toliko debeo da ga ne možeš prorezati. Da sam skočio u vodu, kao što to ponekad činim, na glavi bih imao kvrgu”, požalio se. “Ova će zima uništiti sve moje ribe. A proljeće samo sjedi na toplom i ne radi ništa.”
Pufi je zakolutao očima. Proljeće sjedi na toplom? Zašto svi stalno pričaju o proljeću?
Prije nego što je uspio razmisliti, smrznuti tata utrčao je u dnevnu sobu. Držao se za hlače i izgledalo je kao da ga nešto boli.
“Što ti se dogodilo, tata?” upita Pufi ustajući s tepiha.
“Moraš nešto poduzeti! Moraš nekako istjerati Morenu! Vani je toliko hladno da ne možeš ni piškiti. Sve se odmah zaledi. Jao!’
Pufiju je odjednom sinulo. Skinuo je s glave vijenac od cvijeća, koje je opet bilo lijepo kao u proljeće. On je proljeće! On mora nešto poduzeti.
“Sori, ali ne da mi se ići vani kad je tako hladno”, rekao je konačno Pufi.
Svi su ga počeli moliti, Vodenjak mu je čak ponudio i svoju kapicu. Čak su mu se i ledenice na kaputu otopile na vrućini i sada je sjedio u lokvi.
“Ima ih još”, čuo je zabrinuti glas svoje majke.
Pogledao je kroz prozor, ali bio je zaleđen. Pogledao je hodnik, gdje je majka stajala kraj vrata, pozivajući ostale Crnomračjane u toplinu, da ih spasi od hladnoće.
“Gdje je proljeće kad ga duhovi trebaju?” jadao se djed. Tada je ugledao Pufija, nasmiješio mu se, ali umjesto zuba imao je šiljate ledenice.
„Proljeće će nas svojom čarolijom spasiti i otjerati zimu. Vjerujem,” rekla je majka.
Pufiju je svanulo. Čarolije? Mogu baciti čaroliju! Juhuhu.
Odmah je izjurio u zimu. Zubomila, odnosno Morena, stajala je na hrpi snijega i smijala se svim duhovima koji se nisu stigli ugrijati na vrijeme. Neki su se pretvorili u ledene skulpture, drugi u snjegoviće.
„Dosta je bilo, Morena. Stiglo je proljeće!” vikao je Pufi.
„Kako se usuđuješ suprotstaviti meni, okrutnoj gospodarici Zime?’
„Ti si daleko od gospodarice zime. Sada gledaj. „Abrakadabra, Morena, nek’ postaneš drvena. Odnesemo te van iz grada, nek’ proljeće nam sad vlada.“
U tom trenutku se oko Morene dignuo vjetar, dignuo je snijeg u zrak, zavitlao se oko nje, a samo strašilo na štapu palo je na zemlju pred Pufija. Izgledao je poput onih strašila koja ljudi stavljaju u polja. A Zubomila je ostala stajati na hrpi snijega.
„Pufi, proljeće naše, oslobodio si me! I hej! Snijeg se topi“, pokazala je Zubomila.
Zapravo. Osim snijega, topile su se i ledenice i mali ledenjaci žurno su se zakopavali u pukotine i rupe u zemlji kako bi se zaštitili od sunca.
“A što ćemo učiniti s Morenom?” Pufi je pokazao na strašilo.
“Odvest ćemo je iz grada i spaliti. Da nam više ne može nauditi“, rekao je tatica, zgrabio strašilo i, praćen drugim duhovima, odnio ju je na brdo izvan grada. Tamo su duhovi zajedno napravili lomaču i spalili strašilo. Pritom su se svi radovali što su preživjeli dugu zimu.
Od tada to rade svake godine. Ne vjeruju samo ljudi da ih vatra štiti od duhova, hladnoće i vještica. Duhovi također vjeruju da će ih vatra zaštititi od svakog zla, čak i od ljudi. Jer duhovi i ljudi ne bi išli zajedno. Ili možda da?
