Nekada davno postojala je farma na kojoj su životinje živjele sretno i zadovoljno. Farmer se uvijek brižno i odgovorno brinuo o svima i želio je da svaka životinja bude dobro. Posebno bi se veselio kada bi se na farmi rodio novi život. Nedavno su to bila dva teleta, a uskoro je očekivao i male piliće. I tu počinje naša priča.
Bila je to noć kao i svaka druga, ali za mamu koku bila je posebna – te noći trebala su se izleći njezina tri pilića, koje je danima štitila i grijala. Kada je mjesec jarko zasjao na nebu, jaja su se počela micati. Ubrzo je prvo jaje napuklo i iz njega je izašlo sićušno pile, sjajno poput sunca.
Nedugo zatim izleglo se i drugo pile, jednako lijepo, s perjem koje je blistalo poput najsjajnije zvijezde.
A treće? Ljuljalo se i poskakivalo, ali se nikako nije moglo izleći. Mama koka je već postajala nestrpljiva i počela je lagano kljucati ljusku, kada se napokon izleglo i posljednje pile.
Mama koka se s ljubavlju brinula o svojim malim pilićima, ali posljednji je imao peh. Bio je manji od svoje braće, pomalo nespretan i braća su mu se rugala.
Pipi, kako su ga nazvali, često se igrao s braćom u dvorištu. Natjecali su se tko može poletjeti više, ali Pipi je sa svojim malim krilima, uspijevao tek upola manje od njih. Ponekad bi se spotaknuo ili zabrljao, ali i dalje je bio prekrasan i dobar pilić.
Ipak, Pipi je vidio da ga braća ne vole. Jedne večeri odlučio je napustiti farmu. Pomislio je da će možda negdje upoznati nekoga tko će ga voljeti.
Te večeri, dok je napuštao dvorište, ugledao ga je stari pas Max.
“Kamo ideš, Pipi, tako kasno?” upitao ga je.
“Dosadno mi je ovdje. Moja braća me ne vole, pa idem u svijet upoznati nove prijatelje”, odgovorio je pilić.
Max je potrčao za njim. „Idem i ja s tobom. Star sam i farmeru treba bolji pas od mene. Nisam više kao prije, radije drijemam nego trčim“, rekao je i zajedno su krenuli prema šumi.
Nitko ne zna koliko su dugo hodali, ali dok su prelazili livadu, sreli su zeca koji se vraćao s polja s mrkvom.
„Kamo idete?“ upitao ih je.
„Idemo u svijet. Moja braća me nisu voljela, a moj prijatelj Max mi se pridružio“, objasnio je Pipi.
Zeko je veselo poskočio. „I ja želim poći s vama. Stalno sam sam i ne mogu pronaći roditelje. Barem ću imati prijatelje“, rekao je.
Max i Pipi su se složili i tako su njih troje nastavili zajedno.
Hodali su preko zelene livade pune cvijeća. Ubrzo su naišli na konja koji je ondje pasao.
„Kamo idete? Izgledate veselo“, rekao je konj.
„Krenuli smo u svijet. Pridruži nam se ako želiš“, rekao je Pipi.
Konj je radosno zarzao. „Oduvijek sam želio doživjeti avanturu!“ rekao je i pridružio im se.
Putovali su dalje dok nisu stigli do velikog polja punog raznih usjeva. Pokraj polja nalazila se napuštena drvena kućica. „Što kažete ako ostanemo ovdje? Kućica je prazna, dovoljno velika, a pogled je prekrasan“, predložio je Max.
Zeko se odmah složio. „Mrkva s ovog polja sigurno je jako ukusna”, rekao je.
„A trava na livadi je izvrsna“, dodao je konj.
Tako su se ondje nastanili. Pomagali su jedni drugima, igrali se i pripremali za zimu.
Ubrzo je stigla zima, ali životinje su bile spremne. Imale su dovoljno hrane, a konj i zeko pripremili su drva za ogrjev, pa se naša grupa smjestila uz vatru i spremila za spavanje.
Već su polako tonuli u san, kada je Pipi začuo škripanje i šuštanje.
Tiho se privio uz Maxa. “Max, čujem nešto…kao da je netko ovdje”, šapnuo je.
Max je odmah krenuo istražiti.
Ubrzo je ugledao rep kako viri iza vreće. Počeo je glasno lajati, a iz skrovišta je istrčala lisica.
“Pohlepna lisice! Htjela si nas opljačkati, zar ne? Odlazi odavde! Ovo je naš dom”, povikao je Max.
Lisica je zastala kraj vrata i spustila rep. “Ja sam poslušna lisica, vani pada snijeg i jako je hladno. Nemam se gdje sakriti i bojim se”, rekla je drhtavim glasom.
Max ju je sumnjičavo pogledao. „Dobro, možeš ostati i čak nam biti prijateljica. Ali ako nas prevariš, požalit ćeš!“, zaprijetio joj je Max.
Lisica je održala riječ i bila dobra prema svima.
Tako su ovi neobični prijatelji živjeli zajedno i napokon pronašli ono što su tražili – mjesto gdje pripadaju.
