Bio je školski dan kao i svaki drugi, ali Pufi i Zubomila danas su se veselili školi puno više nego inače. 

„Danas u školu dolazi čarobnjak,“ ispričala je Zubomila mami i bila toliko oduševljena da je skakutala. „Ali čekaj, to nije najbolje. Kažu da je dolazi čak iz Grozoglava. Ali čekaj, ni to nije najbolje. Učit će nas čarati.”

“Onda mi to moraš ispričati kad se vratiš iz škole. I možda me naučiš neku čaroliju,” nasmiješila se mama.

“Ja ću se vratiti kao moćni čarobnjak, mama,” izjavio je Pufi, zgrabio kuhaču i mahao njome kao čarobnim štapićem. “Ćiribu ćiriba! Neka moja sestra postane koza!

“Pufi!” viknula je Zubomila.

“Vidiš, djeluje! Već ti rastu rogovi,” smijao se Pufi.

Zubomila je preplašeno potrčala do ogledala. Nije imala nikakve rogove na glavi.

“Pufi, ti si baš strašno naporan duh!”

U školi su svi duhovi sjedili u klupama i čekali dolazak čarobnjaka Budimira. Već je odavno trebao stići.

“Možda je zaboravio naviti budilicu,” smijao se Pufi.

“Ma, Grozoglave su daleko,” nije se složila Zubomila.

“Pa, on je čarobnjak, ne ide valjda busom, jelda? Trebao bi samo zamahnuti štapićem i pojaviti se gdje god poželi,” razmišljao je Pufi, mašući kuhačom koju je ponio od kuće kao svoj čarobni štapić.

Čim je to izgovorio, začulo se prskanje i ispred ploče pojavio se dim. Iz njega je izašao čarobnjak Budimir. Nosio je pravi čarobnjački kostim kakav se nosi na maškarama, imao je dugu bradu i ozbiljan pogled. No štapić je, izgleda, zaboravio – Pufi ga nigdje nije vidio.

„Ispričavam se što kasnim, zaboravio sam naviti budilicu,“ rekao je čarobnjak. Djeca su se smijala, najviše, naravno, Pufi.

Zatim im je čarobnjak pričao koliko je važno da svaki duh zna nekoliko osnovnih čarolija. To baš dobro dođe, pogotovo kad treba malo prestrašiti ljude.

„Danas ću vas naučiti tri važne čarolije,“ govorio je čarobnjak. „Prvo ću vam pokazati kako se pravi magla.“

„Molim, ja znam kako se pravi magla,“ podigla je ruku Adela Vilović. „Za to ti treba lonac, jaje i naš tata. Zadnji put kad je on kuhao, te magle  se nikako nismo mogli rješiti.“

„Mi ćemo napraviti drukčiju maglu, još strašniju,“ nasmijao se čarobnjak Budimir. „Ja uopće ne znam kuhati. Za to imam čarolije, pa zašto bih učio kad mogu sve isčarati?“

Zatim je djeci pokazao čaroliju. Zakružio je rukom stisnutom u šaku, zavrtio se ukrug, nešto promrmljao, puhnuo u zatvorenu ruku i potom je otvorio. Iz njegova dlana podigla se gusta bijela magla koja ga je u trenu cijelog prekrila.

„I ne zaboravite izgovoriti čarobnu riječ: ‘Magla gusta, magla pusta.’“

Djeca su počela vježbati. Zubomila je ubrzo uspjela napraviti mali oblak pare. 

„To nije ništa,“ nadurio se Mihael Vodenjaković. „Gledaj mene.“ Počeo je mahati rukom baš kao Budimir. „Magla gusta, magla pusta!“

Iz ruke mu je izletio smrdljivi oblačić koji je zasmrdio po cijeloj učionici.

„Otvorite prozore! Mihael je pobrkao čaroliju. Ovo je bila Smrdomagla!“ vikao je čarobnjak i začepio nos.

Kad su prozračili učionicu, čarobnjak je prešao na sljedeću čaroliju. 

„Kao drugo, naučit ću vas kako nestati. Ali samo na kratko, da to ne biste radili ispred škole i izbjegavali nastavu. Pazite sada.“

Čarobnjak Budimir nekoliko je puta zamahnuo rukama i šapnuo: „Nestani, nestani, nestani.“ U tom je trenu nestao. Ubrzo se ponovno pojavio.

„Ja želim biti nevidljiv!“, viknuo je Pufi i tako žestoko zamahnuo kuhačom da ju je slomio o školsku klupu. „Joj, moj čarobni štapić! S čime ću sad čarati?“

„Za čaranje ti ne treba kuhača ni ikakav drugi štapić“, objasnio mu je čarobnjak.

Pufi je mahao rukama, ponavljao čarobnu formulu, ali jedino što mu je uspjelo bilo je da su mu nakratko nestale uši.

„Ne ide.“

„Treba vježbati“, rekao je čarobnjak. „Ni najbolji čarobnjaci nisu odmah znali čarati. Što je čarolija teža, to je moraš više vježbati. Možda će ti zadnja današnja čarolija bolje uspjeti. Naučit ću vas kako napraviti cvjetić na dlanu.“

„Zašto? Kao, kad budem htio prestrašiti nekoga, napravit ću mu cvijet? Buuu, maslačak!“ govorio je Pufi.

„Čarolije nisu samo za strašenje ljudi. Postoje i lijepe čarolije koje svijet čine ljepšim. Na primjer ova. Probaj je uvježbati pa pokaži mami. Vidjet ćeš kakve čarobne učinke ima,“ rekao je čarobnjak Budimir i odmah pokazao čaroliju.

Ispružio je dlan, a drugom rukom tri puta kucnuo kažiprstom po njemu i rekao: „Cvjetić!“ Odmah mu se na dlanu pojavio cvjetić ljubičice.

„A što ako želim ružu?“ pitala je Zubomila.

„Formula je ista, samo moraš taj cvijet jako dobro zamisliti.“

Kad su djeca uvježbala čaranje cvjetića, čarobnjak se oprostio. 

„Vidimo se uskoro,“ rekao je, naklonio se, zatim tri puta lupnuo nogom i nestao.

Zubomila je odmah potrčala kući da mami napravi cvjetić. Čarobnjak Budimir je bio u pravu – mama se tome silno razveselila. 

Pufija nije zanimalo stvaranje cvijeća. Htio je naučiti putovati poput čarobnjaka. Tada ne bi morao hodati pješke ni se voziti bububusom. Kako je to čarobnjak radio? Tri puta je lupnuo nogom i nestao. Sigurno je samo pomislio na mjesto na kojem želi biti.

I tako je Pufi u svojoj sobi pokušavao iznova i iznova. Čak je vikao da želi završiti u vrtu, ali ništa se nije događalo. Sve dok mu se odjednom nije zavrtilo u glavi i nestao je iz sobe.

„Upomoć!“ začulo se iz vrta.

Zubomila je odmah potrčala vidjeti odakle Pufi viče. Brzo ga je pronašla. Visio je za majicu na samom vrhu visoke trešnje. 

„Baš ti nije uspjela čarolija, ha?“ smijala mu se. „Ne brini, tata je već otišao po ljestve.“

I tako je Pufi sišao dolje.

“Možda bi ipak trebao ostati pri čaranju cvjetića, rekla je Zubomila.

“Ma daj, začarat ću ti jedan na nos, pazi sad,” rekao je Pufi, tri puta se taknuo po nosu, pokazao na Zubomilu i povikao: “Cvjetić!”

Odmah mu se na nosu pojavio cvjetić maslačka. Zubomila se nasmijala. Pufi se naljutio. No tješilo ga je to što se nije morao saginjati da bi pomirisao maslačak.

“Kako ću se toga rješiti? To nas Budimir nije naučio!”, očajavao je.

Imao je sreće. Tata je znao protukletvu, pa je puknuo prstima ispred njegovog nosa i cvjetić je nestao. 

Od tada se Pufi više nije upuštao u komplicirano čarobiranje izvan školskih sati. Vježbao je samo ono što je dobio za domaću zadaću. Jer prvo mora naučiti ono lakše da bi kasnije mogao izvoditi najveće čarolije.