Nekada davno postojalo je jedno kraljevstvo. U tom je kraljevstvu živjela princeza koja je obožavala kolače i slastice. Kraljevski kuhari morali su svakoga dana ispeći barem deset vrsta slastica, a nakon večere njezina sluškinja Ana uvijek ih je donosila u princezine odaje.

Ana je nekoć bila vesela djevojka. Smijala se, šalila i izmišljala svakakve ludorije. No u posljednje vrijeme bila je nesretno zaljubljena u Juru. Jure je bio kraljevski glasnik.

Poslan je u daleku zemlju kako bi dostao važnu poruku, ali se tjednima nije javljao i nitko nije znao što mu se dogodilo. Ana je lutala dvorcem poput sjene, neprestano plačući, a oči su joj uvijek bile crvene od suza.

Jednoga dana u kuhinju je stigla poruka:
“Princeza se žali na slastice! Kažu da su slane!”

Kuhari nisu razumjeli o čemu je riječ. Sto puta su provjerili nisu li zamijenili šećer i sol te su pazili da ni prstohvat soli ne završi u kolačima. Sljedećega dana stigla je nova pritužba, a zatim još jedna trećega dana. Tako je bilo cijeloga tjedna. Kolači su imali slan okus.

Glavni kuhar počeo je sumnjati u Anu. Pomislio je da možda soli kolače dok ih nosi u princezine odaje. Ali nije mogao shvatiti zašto bi to činila. Jednoga dana pripremio je kolače, a zatim se sakrio iza stupa.  Kada je Ana došla po njih kako bi ih odnijela princezi, tiho joj se prikrao s leđa. 

I gle čuda, Ana nije solila kolače! Plakala je cijelim putem od kuhinje do princezine odaje, a njezine su slane suze kapale ravno na kolače. 

Kuhar je zaustavio Anu i objasnila joj da se princeza žali na slane kolače.

Ana se uplašila i zamolila kuhara da nikome ne govori o njezinu plaču kako je ne bi izbacili iz dvorca. Kuhar joj je obećao da neće ništa reći, a Ana je obećala da više neće plakati. 

Ubrzo za suzama nije bilo razloga, jer se njezin Jure vratio s dugog putovanja u dvorac.